Izbor(i) između dva zla: Može li u Hrvatskoj nakon parlamentarnih izbora doći do smjene vlasti?

U HDZ-u će morati još jače (s)krenuti desno ukoliko im pođe za rukom, zajedno s DP-om (Domovinskim pokretom) formirati novu vladajuću većinu, a drugih partnera, barem za sada, nema na vidiku, tako da je pitanje koliko bi ta i takva Vlada na dugi rok mogla imati „rok trajanja“, dok SDP i njegova tzv. lijevo-liberalna koalicija „Rijeke pravde“ (naziv uzela prema hitu grupe Film i Jure Stublića), naravno uz asistenciju

Možemo s kojim je od ranije sklopila postizborni koalicijski dogovor, ima realne šanse na pobjedu, samo pod uvjetom da ih podrži bilo izravno, bilo u formi manjinske Vlade netko sa desnice, primjerice Most i suverenisti, ili čak dio zastupnika izabranih na listi DP-a, budući se javno „zaklinju“ kako ne dolazi u obzir da podrže Plenkovića i HDZ.

Naravno, iskustvo je pokazalo kako ovakva „čvrsta“ obećanja uvijek treba uzimati „cum grano salis“, ali ubrzo ćemo se sami moći uvjeriti u njihovu vjerodostojnost.

Dakako, da bi do toga došlo, predstoje velika „prestrojavanja“ i usaglašavanja, jer su ideološke razlike između tako raznorodnih partnera isuviše velike i jedino što bi ih povezivalo jest zajednički imperativ rušenja HDZ-a s vlasti, a ako i kada bi do toga došlo veliko je pitanje koliko bi ta poveznica bila jaka da izdrži sva iskušenja pred kojima će se nova vladajuća nomenklatura u tom slučaju naći.

Milanovićeva karizma koja bi okupila ovu široku lijevo-desnu platformu sigurno bi jedno vrijeme bila učinkovita, posebice stoga, jer aktualni šef države sve više svojim istupima liči na Franji Tuđmanu, idolu desnice, koji sve manje smeta i ljevici, ali iz povijesnog iskustva ipak jako dobro znamo kako se politička tragedija zna nepodnošljivo (o)lako, ponoviti kao banalna farsa, sa svim svojim negativnim implikacijama i posljedicama.

Prema različitim, više ili manje relevantnim ispitivanjima raspoloženja javnog mnijenja i rejting lista političkih aktera na izbornoj sceni, jasno je da će „utrka“ biti i više nego tijesna; istina u jednima se prednost daje HDZ-u, a u drugima SDP-u, ali su razlike neznatne, tako da nije isključeno kako na koncu nitko neće moći prikupiti dovoljan broj „ruku“ za uspostavu relativne većine i da će se izbori morati ponoviti.

U svakom slučaju, jedno je sigurno: rezultati ovih izbora u mnogome će zavisiti o izlaznosti građana na birališta; što elektorat bude masovniji, to su i šanse „Rijeka pravde“ na pobjedu izvjesnije, a Milanović sve ovo što čine tijekom ove kampanje (žestoki, često uvredljivi verbalni istupi u kojima ne štedi protivnika, posebice lik i djelo Andreja Plenkovića i njegove ministarske svite), u velikoj mjeri čini (i) kako bi kod apstinenata p(r)obudio interes za izbore i tako ih potakao da glasuju, jer ogromna većina „suzdržanih“, kao i još uvijek neopredijeljenih birača, u stvari je naklonjena građanskoj, lijevo-liberalnoj platformi, ali razočarani nizom njihovih ranijih trulih kompromisa, nedosljednošću, prevrtljivošću itd. odustali su od politike smatrajući se izdanim i prevarenim.

Sada im Milanović, iako formalno ne sudjeluje u kampanji, ali nesporno jedan je od njenih najprisutnijih akter i cijelom izbornom procesu daje svojim populizmom ton i dinamiku, nudi „novu nadu“ i čini se kako će u tomu biti i (relativno) uspješan, iako naravno ima dosta i onih koji upravo zarad njegova „fajterskog“ stila i često nekontroliranih istupa sa zgražavanjem okreću glavu još čvršće uvjereni kako s „prljavom“ politikom i političarima ne žele imati išta zajedničko, kako su svi oni isti, samo im je do vlasti, moći i vlastite promocije i koristi.

Nedvojbeno, kao i na gotovo svim dosadašnjim izborima, čak i izraženije, građani neće toliko glasovati za najbližu i(li) najsimpatičniju im opciju , već će prije i iznad svega protiv one opcije, koju ne žele (više) vidjeti na vlasti; drugim riječima birati će između većeg i manjeg zla, pa će time i njihova eventualna razočarenja biti jača i dramatičnija, kada se uvjere da su izbori prošli, a malo se toga (ili ništa) u njihovim životima nije promijenilo na bolje.

U čitavu se priču, već po običaju „upetljala“ i Crkva; komisija „Iustitia et pax“, Hrvatske biskupske konferencije; pozvala je vjernike da izađu na izbore, ali i da paze kome će dati svoj glas, naravno sukladno vrijednostima vjere koju ispovijedaju, što je shvaćeno kao loše prikriveni poziv vjerničkoj populaciji da ostane „vjerna“ HDZ-u i da na nasjedne na Milanovićeve suverenističke bajke i koketiranje i licitiranje s Tuđmanovim identitetskim, „kroatocentričnim nasljeđem“.

Ali, činjenica je kako su i Milanovićeva i Plenkovićava politika posvema „očišćene“ od ideoloških sadržaja; realno su lišena čak i elementarne suvislosti, izuzev u redovima stranke Možemo koja je vladajući Zagrebom pokazala da se može provoditi obećana politika (koliko uspješno, druga je stvar) i bez afera koje „krase“ hrvatsku društvenu scenu gotovo u svim njenim segmentima.

Ipak, kako se izbori približavaju, u dijelu obrazovanijeg hrvatskog puka, raste interes za ponuđena gospodarska i socijalna pitanja; „Rijeke pravde“ obećavaju temeljitu preobrazbu države i društva, reforme, povećanje standarda i radikalan obračun s korupciju koja se umrežila u sve pore zajednice i poručuju: pretpostavka za sve to je rušenje HDZ-a s vlasti i formiranje jedne široke Vlade nacionalnog spasa koja bi uspostavila temelje za izgradnju onoga što Milanović maglovito naziva Trećom Republikom.

Plenković i HDZ se pozivaju na „enormna“ ekonomska dostignuća svoje Vlade; premijer tvrdi kako se u RH nikada nije bolje živjelo, što između ostalog potvrđuje i povijesno najveći kreditno-investicijski rejting Hrvatske po procjenama ugledne međunarodne agencija Fitch, što je nesumnjivo dobra vijest, ali za život i standard prosječnog građanina malo znači i ti će se efekti (ako) osjetiti tek na duge staze.

Možemo u duhu svog ljudskopravaškog aktivizma nudi dosljedno sprovođenje Istanbulske konvencije i upravljanje državom po „modelu grada Zagreba“; dakle bez bilo kakvo privilegiranja i stranačkog klijentelizma, dok se na desnici iscrpljuju besmislenim pričama o opasnostima koje Hrvatskoj prijete od „najezde migranata“, koja se navodno može „obuzdati i kontrolirati“ samo slanjem vojske da čuvaju naše granice, pitanjima depopulacije i suverenističkim i rodnim pitanjima, pri čemu im je Milanović dobrano „ušao u teren“ i u tomu se pokazao daleko vještijim igračem od svih njih zajedno.

Ukoliko HDZ ne osvoji 60 mandata, teško da će moći i uz pomoć glasova manjina (osam mandata, od kojih Srbi imaju zagarantirana tri) i tri glasa dijaspore (u pravilu ih osvaja HDZ) sastaviti potrebnu većinu za formiranje Vlade, jer mu je širi „koalicijski potencijal“ izrazito slab i na to upravo računa Milanović i stoga neprestano „baca udice“ prema „domovincima“, „mostašima“ i drugim suverenističkim opcijama koje u Plenkoviću vide „izdajnika“ i radije će „tikve saditi“ i s Milanovićem, pa tako posredno i lijevo-liberalnom koalicijom, samo kako bi ga (s)rušili s vlasti, a za kasnije će (se) već vidjeti što i kako dalje.

Samo veliko je pitanje kako, koliko dugo i može li uopće takva jedna eksperimentalna Vlada (bilo većinska ili manjinska), pa i na čelu s Milanovićem efikasno funkcionirati, jer do sukoba lijevog i desnog populizma će prije ili kasnije doći; istina ona može trulim kompromisima i međusobnim davanjem koncesija potrajati i čitav mandat, ali od toga građani i država neće imati nikakve koristi, samo će trpjeti štetu.

Ali, tko je ikada i vodio računa o „općem dobru“ na koje se politika i političari vole tako često, licemjerno pozivati.

Mnogi, ne bez razloga, upozoravaju kako je lako moguće da će Hrvatska nakon izbora zapasti u još težu i veću ustavno-pravnu krizu, jer ukoliko antihadezeovska fronta i uspije pobijediti Plenkovića, pitanje svih pitanja glasi: kako će i kada Milanović (i pravno i tehnički) preuzeti premijerske ovlasti, kada će, u kojem trenutku rezignirati s predsjedničke funkcije, tko će ga naslijediti na funkciji šefa države, tko će postati predsjednikom Sabora; to su samo neka od pitanja ove složene zagonetke na koje nitko nema pravi odgovor i u čemu se i unutar ustavno-pravne struke mišljenja stručnjaka bitno razilaze.

U svakom slučaju i nakon što saznamo tko je u ovoj (u)trci pobijedio, ne mora značiti kako će moći u Saboru i okupiti većinu.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.