Sporna intervencija Ustavnog suda Hrvatske u (post)izbornom procesu

Naime, nakon što je predsjednik ove visoke institucije dr. Miroslav Šeparović (bivši ministar pravosuđa u jednoj od HDZ-ovih Vlada i šef tajnih službi, ali, što nije nevažno i kum Vladimira Šeksa, dugogodišnjeg glavnog kadrovika hrvatskog pravosuđa i savjetnika aktualnog premijera Plenkovića) izjavio kako predsjednik Republike Zoran Milanović ne može biti mandatar za sastav nove Vlade, niti premijer u toj istoj Vladi, jer je tijekom cijele izborne kampanje svojim istupima kršio upozorenje US od 18. ožujka o.g. u kojem je jasno rečeno: ako želi biti sudionik izbora i premijerski kandidat (lijevo-liberalne koalicije) mora podnijeti ostavku na dužnost šefa države.

Ali, budući je Milanović unatoč svim upozorenjima ignorirao US, te i dalje ustrajava da bude mandatar, ustavni suci su većinom od devet glasova (uz tri glasa protiv) ustvrdili kako će tu odluku poništiti, a u slučaju da ga Sabor (ipak) potvrdi kao premijera, US će i tu odluku najvišeg predstavničkog tijela poništiti kao protuustavnu, tako da Milanović, čak i kada bi sada dao ostavku, ne bi mogao/smio biti mandatar za sastavljanje nove Vlade.

Troje ustavnih sudaca (Lovorka Kušan, Goran Selanec i Andrej Abramović) su stav većine svojih kolega protumačili kao „protuustavno djelovanje“, odnosno optužili su ih kako su se vodili „političkim, a ne pravnim aršinima“, pri čemu su se poslužili protuustavnim prijetnjama novom sazivu Sabora, u stilu: pazite što radite i koga birate.

Drugim riječima; većina u US će priznati rezultate izbora ako premijer bude netko drugi, a nikako i nikada Milanovića, međutim ovo su upozorenje mnogi ocjenili krajnje kontradiktornim i navode da je istina kako je Predsjednik svojim postupanjima povrijedio „strukturalna načela ustavnog poretka i njegove najviše vrednote“, ali upiru prstom u izjavu US kako te povrede „nisu utjecale na sam izborni postupak“.

Stoga, ne čudi kako oporbeni političari, ali i pojedini ustavnopravni stručnjaci, poput prof. dr. Đorđa Gardaševića (zagrebački Pravni fakultet) opominju da US ne može izricati sankcije koje nisu propisane Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu, odnosno postavljaju pitanje: kako logički pojasniti ovu kontradikciju, budući se njome novoizabranim zastupnicima ograničava pravo da po svojoj volji podrže Vladu i premijera kojeg žele, uz podsjećanje kako zastupnički mandat nije obvezujući i na njih nitko ne smije utjecati, izuzev vlastite savjesti.

Na konferenciji za medije koju je u ime US upriličio dr. Šeparović (inače u akademskim krugovima ga otvoreno optužuju za plagiranje doktorata), novinari su ga upitali: zašto US nije reagirao tijekom kampanje kada je Milanović otvoreno izjavljivao kako neće poštivati njihova upozorenja (od 18. ožujka), na što je predsjednik suda lakonski odgovorio kako nisu željeli utjecati na volju birača, tj. da je Predsjednik RH „povrijedio regularnost izbora, ali ne do te mjere da bi ih US poništio“.

Šef SDP-a, Peđa Grbin na tu je izjavu sarkastično reagirao s pravom se pitajući: kako su to, čime izmjerili? Samo po sebi nameće se logično pitanje: u slučaju da koalicija Rijeke pravde ipak osiguraju potreban broj mandata za sastav nove Vlade, u što je teško vjerovati, bi li odgovor dr. Šeparovića bio isti, odnosno bi li US poništio te izbore zarad „neregularnosti“.

Pri tomu, važno je još jedno pitanje koje traži konkretan odgovor: ako je Milanović kao šef države tijekom kampanje kršio Ustav (Plenković ga je stalno i uporno etiketirao „kršiteljom Ustava“), zašto US nije (za)štitio Ustav i odmah ukinio neke ili sve izborne radnje?

Naravno, u ime lijevo-liberalne oporbe, šef SDP-a Peđa Grbin ironično je konstatirao da bi bilo najbolje da Šeparović sazove novu sjednicu US na kojoj će se izravno utvrditi kako jedini premijer smije biti samo Andrej Plenković i dodao da se ovim činom US „popišao“ na cijeli hrvatski narod.

Ujedno je odmah iskoristio prigodu i pozvao sve „antihadezeovske snage“, od Domovinskog pokreta, preko Mosta do Možemo da u bilo kojem formatu dogovore što brže formiranje nove Vlade i da su u SDP-u spremni na sve vrste pregovora i dogovora, samo da se Hrvatska „oslobodi koruptivne Plenkovićeve klike i kriminalom premreženog HDZ-a“.

U ime hrvatskih suverenista dr. Vesna Vučemilović (inače sestra Miroslava Škore), složila se da bi bilo „nakaradno da predsjednik Milanović skuplja potpise za premijera Milanovića“, ali i „da je post-festum reakcija US prava sprdnja s Ustavom i demokracijom“; zapravo samo tjera vodu na mlin šefa države i njegovih ambicija.

Ustavni sud i Šeparović su mu i nehotice „dali vjetar u leđa“, načinivši ga žrtvom „hadezeovskog komplota“ i time Plenkoviću otežali pregovaračku poziciju. Slično je reagirala i Sandra Benčić, jedna od prvakinja stranke Možemo, postavljajući Šeparoviću pitanje: na temelju kojeg člana Ustava, US može bilo kome zabraniti da bude mandatar i da to može biti i Predsjednik RH, naravno ako prije toga podnese ostavku i pri tomu je optužila većinu ustavnih sudaca za pristranost u korist HDZ-a.

Istina, gotovo nitko od ustavnopravnih stručnjaka nije dovodio u pitanje često uvredljive izjave i problematično ponašanje Zorana Milanovića tijekom kampanje, ali do „oštrih“ je podijela došlo u ocjeni spornog upozorenja US; tako su dr. Vedran Đulabić i dr. Robert Podoljnjak, profesori sa zagrebačkog Pravnog fakulteta postavili pitanje: kako se nekome može zabraniti da se politički aktivira nakon što je podnio ostavku, zar mu se time ne brani Ustavom zagarntirano pravo na političko djelovanje; dok dr. Sanja Barić, predstojnica katedre Ustavnog prava s riječkog sveučilišta drži da je US napravio upravo ono što je morao napraviti i da bi sve ostalo bilo flagrantno kršenje Ustava.

Ali, stvarni problem u ovom više nego očito navijačkom, proplenkovićevskom stavu većine ustavnih sudaca, sadržan je u prostoj činjenici kako nigdje u Ustavnom zakonu nisu predviđene sankcije za ono što Predsjednik eventualno namjerava (u)činiti; istina tijekom kampanja znao se, najblaže rečeno, ponašati i pričati krajnje neprlično; prijetio je ukidanjem Ustavnog suda, ali zar US nije sam ustvrdio i javno obznanio „kako u izbornom procesu nije bilo većih narušavanja koja bi utjecala na konačni rezultate“?

Po svemu sudeći, kontroverzno upozorenje družine ustavnih sudaca, a posebice predsjednika US dr. Šeparovića nema previše veze s Ustavom i poštivanjem ustavnih normi, već se ipak svodi, prije svega, na osvetu predsjedniku Milanoviću koji ih je svojim oštrim jezikom praktički svakodnevno izlagao ruglu, ismijavao njihovu servilnost vladajućoj stranci, proglašavajući ih za „poslušni servis premijera Plenkovića koji na daljinski upravljač ispunjava sve njegove želje“, samo kako bi mu olakšali svladavanje velikh problema koji mu predstoje, prvenstveno u pregovorima s Domovinskim pokretom oko sastavljanja nove Vlade.

Također se postavlja (još jedno) pitanje: nije li se ovim upozorenjem Ustavni sud postavio iznad Sabora i volje naroda, jer kako znamo, a to bi valjda trebali znati i ustavni suci: po Ustavu RH vlast pripada narodu i proizlazi iz naroda.

Na koncu, oglasio se i sam Milanović poručivši kako u cijeloj ovoj priči oko novog mandatara on osobno i nije (toliko) bitan; može i ne mora biti novi premijer, ali je najvažnije stvoriti uvjete kako bi se HDZ poslao u oporbu, odnosno presudno je da antihadezeovska oporba, i na desnici i na ljevici ostane dosljedna predizbornim obećanjima i riječima o nužnosti „destrukcije korumpiranog HDZ-a“, jer u protivnom hrvatsko će se društvo i dalje urušavati i moralno propadati.

U tom duhu i na tom tragu Peđa Grbin predlaže sastavljanje (u bilo kojem obliku) prijelazne, privremene Vlade koja bi u mandatu od godinu dana uvela reda na hrvatskoj političkoj, ali i široj društvenoj sceni; odnosno koja bi odmah povukla nekoliko „jakih“ poteza: smijenila tek izabranog, zapravo oktroiranog državnog odvjetnika Ivana Turudića, ukinula tzv. lex A.P. koji je prvenstveno izglasan kako bi „štitio lik i djelo Andreja Plenkovića“, popravila/upristojila izborno zakonodavstvo, selekcionirala biračke popise koji ne odgovaraju stvarnom stanju popisu stanovništva i potom raspisala nove, poštene izbore, jer dok HDZ „drži državnu kesu“ u svojim rukama, ucjenjivačka moć kojom raspolaže služi mu za pogodovanje prvenstveno i isključivo stranačkih, klijentelističkih interesa, a ne interesa većine građana RH.

I tomu bi već jednom trebalo stati na kraj, ali čini se kako još uvijek nismo dotakli dno, jer kako drukčije protumačiti da HDZ, usprkos tomu što je i pravomoćno sudski presuđen kao mafijaška organizacija (Sanaderova epoha), još uvijek na izborima pobjeđuje i osvaja najveći broj glasova.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.