Između ideologije i ekologije smešten je čitav ljudski život

Zamislio sam se nad njome, pitajući se o čemu bi sve moglo biti riječi.

Da li je stvar u tome da je neophodno prevazići ideologiju kako bismo se uzdigli na nivo ekologije?

Da li je potrebno preći sa nivoa ideja na nivo društvene prakse?

Sa riječi, koje su isuviše često samo zavodljive mantre, na konkretna djela?

Ili pak tema implicira kako je kod nas zagađeno mnogo toga, možda čak i sve, od ideologije do ekologije?

Jer upravo između ideologije i ekologije smješten je čitav ljudski život.

Tu su zdravlje, obrazovanje, ekonomija, vrijednosti i zakoni, oni pisani, a naročito i oni nepisani.

Oni koji, kako kaže apostol Pavle, treba da su napisani u ljudskom srcu, bez kojih se čovjek ne naziva čovjekom.

Jer čovjek je biće određeno odgovornošću prema drugom čovjeku i onim što s njim dijeli, a to je život.

A života nema bez onoga čime se upravo ekologija bavi, nema ga bez prirode.

Otuda je borba za očuvanje životne sredine borba za očuvanje života kao takvog.

Sve drugo o čemu govore različite ideologije, ma koliko uzvišene bile, bez života nema smisla.

Zato se samo retorski možemo zapitati postoji li uopšte išta uzvišenije od te borbe, jednako kao što se samo retorski možemo zapitati postoji li išta čovjeka nedostojnije od nebrige za životnu sredinu?

Ponovo svjedočimo ratu.

I to ratu koji je, čini se, gori od svakog drugog, bratoubilačkom ratu.

Baš onakvom kakav smo mi ovdje vodili prije tri decenije.

Ali, ma kako to strašno zvučalo, nebriga o životnoj sredini gora je i od rata.

Jer u ratu čovjek ratuje protiv neprijatelja, stvarnog ili, mnogo češće, umišljenog.

A ovdje čovjek ratuje protiv svoje djece, protiv svojih unuka i potomaka.

Može li biti strašnijeg rata od ovoga?

Zato se ne mogu uzdržati da ne kažem još i ovo: koliko je zagađeno srce koje s radošću može gledati scene razaranja u Ukrajini, toliko je zagađeno i srce koje s radošću i suludom vjerom u nekakav prosperitet može gledati scene razaranja i zagađenja plodne zemlje koja nas hrani.

I ne samo plodne zemlje, već i vode, vazduha i svega bez čega nas nema, a ponajviše međusobnog povjerenja.

Upravo od te tačke, od međusobnog povjerenja, volio bih da započne čišćenje.

Očistiti međusobno povjerenje pak nije moguće bez suočavanja, a suočavanja nema prije nego što se stvari nazovu pravim imenom.

Zato stojim pred vama i svjedočim da: Zagađenje nije progres. Samovolja nije zakon.

Pokornost nije sloboda. Rat nije brat.

Tekst pročitan na tribini Novog optimizma „(ZA)GAĐENJE Zrenjanina, Vojvodine i Srbije“.