Između istine i interesa

Prepričana anegdota je samo jedna verzija istine o ratu gledana očima generala. Ona ne čini Nijemce i Ruse boljima nego što jesu, samo ih prikazuje u svijetlu fanatičnih boraca. Što oni fakat i jesu – bili. Sedam decenija kasnije ponovo se vode tenkovske bitke oko ruskih granica. Istina, sada u mnogo manjem obimu i uz uzdržanost zaraćenih strana. Za De Gola bi danas posebno bila uočljiva uzdržanost Nijemaca, koji su i dalje moćni. Iskusni ratnik bi odmah procijenio da su priče oko zaštite manjina ili agresije samo dio izrežiranog teatra i da je Ukrajina još jedan front globalnog sukoba između Rusije i SAD. Potvrdio bi i da se Rusi još uvijek dobro snalaze u vojnim stvarima, da su još uvijek nesavladiv plen i veličina koju je teško, bolje rečeno nemoguće, savladati. Opet, kapu dolje bih skinuo Amerikancima po pitanju propagande i globalnog javnog uticaja. Što je velika prednost u savremenim sukobima u kojima mediji po pravilu imaju svoj ratni raspored, pa vijest nije više samo informacija – vijest je oružje. Paradoksalno je da savremeni mediji omogućavaju direktan prenos sukoba u kojem je teško sakriti svaki veći pokret trupa. Što ne znači da smo dobro informisani, jer se paralelno sa bitkama žestoka borba vodi oko interpretacije ratnih zbivanja. Danas je najvažnije nametnuti svoju verziju i rat se prilagođava medijskoj interpretaciji. Zato po pravilu svaki savremeni rat prate velike obmane i licemerje. Laže se na sve strane, samo neko bolje a neko lošije. Loše je kad ne osećaš obavezu da bilo šta objašnjavaš, već činiš što ti je volja. Moć je podnošljiva, a arogancija je prava opasnost.

Dobro je što se zasad sve kreće u pravcu predvidljivosti, pa se svijet sa razlogom nada da će racionalnost prevladati. Ipak je teško prognozirati šta će se vremenom događati. Iako se racionalnost interesa velikih sila u ovom sukobu može prepoznati, a potezi gotovo predvidjeti, ovaj mali rat nije nimalo bezazlen zato što istorija često ide svojim tokom koji je suprotan zdravom razumu i predviđanjima. Sukob u Ukrajini, iako je samo jedan od devet ratova koji se danas vode u svijetu, potencijalno je najopasniji. Zato što po pravilu sukobi na ruskom frontu izazivaju podrhtavanje tla u cijeloj Evropi, a konfliktan politički horizont obuhvatio je i našu zemlju. Od nas se traži da se opredjelimo i svrstamo na nečiju stranu. Onu pravednu. Pitanje je samo što je pravda a što istina.

Za ovog autora postoje barem četiri verzije i četiri moguće istine o ovom sukobu. Za prvu verziju istine, onu generalsku, argumenti su poslovično uvjerljivi jer se temelje na brojevima bojevih glava. Zbog opasnosti olakog baratanja ovakvim argumentima savremenoj Evropi nedostaju vojni autoriteti, kao što je bio De Gol, koji bi javnosti uvjerljivo predočili razmjere opasnosti. Druga verzija istine se temelji u mišljenju naroda. Očigledno da je za širu javnost sukob u Ukrajini pogodan za žustre kafanske dijaloge i anonimne polemike. Kad se pročitaju komentari na društvenim mrežama, primjetna je opšta društvena neurotizacija oko ove teme. Nije dosta što smo pod pritiskom izvana da se opredjelimo oko ukrajinskog sukoba nego se i unutar nacionalnog dijaloga diskusija vodi do usijanja. Narod dugo pamti i po pravilu emotivno reaguje na ovakve sukobe. Ima i pravo na svoj stav. Koji naravno ne znači da je i ispravan.

Treća istina, intelektualna i akademska, suzdržana je i ne otkriva svoj stav, po ugledu na njemačku državu. Osim ponekog odvažnog polemičara utihnuli su se analitičari koji kao da čekaju da se sve završi pa da zauzmu ispravan stav. Šutljivi su i poslovično elokventni slobodni umjetnici, predstavnici civilnog društva pa čak i tradicionalni vidari srpske nacije. Koji u ovom modernom ratu mogu pronaći bogate istorijske asocijacije s obzirom da se sukob odvija u sjenci tradicionalnih nesporazuma između slavenskog pravoslavnog življa, poljskog katoličkog stanovništva i germanskih, mahom protestantskih naroda u ovom dijelu Evrope. Sve što se događa nalazi svoje srce u ratnoj prošlosti na prostoru Ukrajine, koja je iscrpno obrađena u djelima Makarenka, Šolohova, Levija, Glosmana, Bulgakova, Ostrovskog, Puškina, Dostojevskog, Čehova…..

Političku istinu je, ipak, najteže izreći jer treba predvidjeti događaje i prepoznati interes naroda. Za one koji se bave politikom u iskonskom smislu teško je zauzeti ispravan stav. Posebno u narodu koji je u dva velika rata imao potpuno ispravan stav i bio na strani istine, a toliko je mnogo žrtava i stradanja prošao. Mudar politički stav zahtjeva duboku pronicljivost i senzibilitet, ovakav stav je nešto što se osvaja znanjem, zahteva napor i ne prenosi se po istorijskoj inerciji sa koljena na koljeno. Vjerujemo da nije neophodno prihvatiti samo jednu istinu i crno-bijelu podjelu. Posebno ne treba gurati prst u oko bilo kojoj sukobljenoj strani.

Za sadašnju fazu sukoba poželjan stav bi se mogao politički definisati habermasovim terminom „umirujuće izvrdavanje“. Narodski rečeno, neka se trse i svrstavaju oni koji rat pamte po pričama svojih djedova, a ne mi koji se još uvijek trzamo u snu zbog trauma od zadnjeg bombardovanja.

Autor je direktor Regionalnog razvojnog servisa (RRS)