Jedan pogled kroz prozor 1988. u SFRJ i 2022. u SAD: U Jugoslaviji utišavali Bitlse, u Americi utišavaju komšiluk

Graja iz dvorišta. Dječaci igraju nogomet, svako malo se čuje: Dodaj! Pucaj! Nema nabijanja! Enac!

Enac? Zaboravljena riječ za nedozvoljeno igranje rukom u fudbalu. Pitam se da li je još u opticaju. Da li je mališani danas upotrebljavaju ispred zgrada?

Curice su već tad pokazivale da su više sofisticirane. Neke su igrale školice. Neke su na rolšulama uvježbavale piruete, neke igrale gume, a neke čitale leksikone i kikotale se oko simpatija. A čuli su se i piskutavi glasići, nešto poput: „Ledena kraljica…jedan, dva, tri“. Ili tome slično.

Čuje se brektanje „fiće“ dole u dvorištu. Vozač nervozno pokušava da se paralelnim parkiranjem uglavi između zelenog „stojadina“ i crvenog „moskvića“. Nije baš vičan tome. Fali mu još pola metra prostora. Što više pokušava, sve više griješi. Nakon desetak „prva – rikverc“ minuta, odustaje i ljut odvozi svoju „makinu“ iza zgrade, tamo ima više mjesta. Svi se vole parkirati što bliže svom ulazu. Da može sa balkona gledati svako svog ljubimca.

U jednom momentu utakmica se prekinula. Lokalni „Safet Sušić“ je nabio loptu visoko pa je ista završila na balkonu, na prvom katu. Srećom to se desilo na desnoj strani gdje je stanovao jedan od aktera utakmice, pa se „pirotkinja“ brzo vratila na teren. Opasno je kad lopta završi na lijevoj strani, gdje je stanovao čiko koji radi noćne smjene i preko dana spava. NJemu se nije smjelo pozvoniti i zatražiti zarobljeni sportski rekvizit ni za živu glavu.

Naginjući čašu hladnog „rogonje“ pogled mi se zadržava na velikoj Titovoj slici u stanu zgrade preko puta. Uramljena, sa velikim masivnim okvirom. Portret velik sigurno pola sa jedan metar. ON u svom bijelom odijelu, zagledan vizionarski sa svojim nebesko plavim očima negdje u daljinu, u budućnost. U mene.

„Muzevirim“ dalje. Komšije sa petog sprata su se ponovile. Nova posteljina. Baš je lijepa. Moderni dezen. Pristaje uz pastelnu boju zidova u spavaćoj sobi. Prozori širom otvoreni da malo svježeg vazduha i sunčevih zraka udje unutar prostorije.

Svako je poznavao kvadraturu i plan stana, raspored soba bilo kojeg komšije. Svako je ponekad bio u jednoj od pet zgrada sa po tridesetak stanova. Dječiji rođendan, omladinska žurka, doček nove godine, vjenčanje, sahrana. Bilo je tih povoda. Svi smo sve zajedno slavili i tugovali.

U zgradi na desnoj strani domaćica prostire veš. Radnička porodica. Samo muž radi. Polukvalifikovani radnik. Troje djece. Trosoban stan. (Ima veći od njegovog nadređenog, inače inžinjera elektrotehnike koji ima samo dvosoban). Ona ponekad čisti po imućnijim kućama. Dva-tri „crvendaća“ vazda dobro dođu. Vješa prvo donji veš na žicu bliže sebi. Nakon toga će peškire ispred, da sakrije ovo prvo od znatiželjnih pogleda okoline, koji će ipak „slučajno“ primijetiti rupu na muževim „pumpericama“ i izlizane ubruse od bezbrojnih pranja.

A iznad njih gospođa kači rublje obrnutim rasporedom. Svoje čipkaste roze gaćice podastire svima na uvid s ciljem da izazove žensku ljubomoru, raspali muškarčine i zagolica maštu bubuljičavih adolescenata. U velikoj mjeri i uspijeva u tome.

Malac sa četvrtog pušta longplejku na Gramofon. Od starijeg brata. Poslije prvih taktova prepoznajem album. „Mentalna Higijena“. Muzika baš trešti. Odzvanja cijelo naselje. Nakon što je Serđo otpjevao zadnju numeru na A strani sa učestalim ponavljanjem koje je naglašavalo manipulaciju ženskim polnim organom, stariji gospodin, pardon drug, istrčao je bunovan u rupičastoj bijeloj potkošulji i plavoj „Yassa“ trenerci i zaprijetio:

„Skidaj te Bitlse, nemoj da ti ja dolazim! Sram te bilo brezobrazniče, reći ću te ćaći, samo da znaš!“
Nakon ove prijetnje, „Atomci“ sve sa Brunom i njegovim basom naprosto zamukoše.

Pogled mi potom pada dole na treći kat. Dvije bake kafenišu i pričaju jedna s drugom. Razgovor se vodi tiho, da niko ne čuje. Prekrivaju usta rukama kao da se boje nekih čitača sa usana. Puno gestikulacija i pokazivanja u pravcu susjednog balkona dokonog posmatrača navodi na pomisao da se radi o najnovijem traču. Poznato je naime da gospođa iz stana na koji su prsti bili upereni odnedavno vara svog muža. To svi znaju. Osim muža. A možda se i on pravi da ne zna. „Šara“ vjerovatno i on. Ponekad je lakše tako. Razvodi nisu bili česti. Više zbog „šta će svijet reći“, a u manjoj mjeri i zbog djece.

Bacam pogled sjeverozapadno, na prugu. Tamo iza smećare, u visokom rastinju i šiblju, klinci se igraju Indijane DŽonsa. Jedan je nabacio neki slamnati šešir i u ruci drži improvizirani bič. Uzbudljiva igra nikako da počne. Traju pregovori. Izgleda da je u pitanju onaj film gdje se pojavljuju Nijemci. Niko neće da bude Švabo. Na kraju odustaju. Počinju lov na guštere.

Taman kad sam zapalio novu cigaretu, začu se lavež. Bobiki nešto nije bilo po volji, to je svojim javljanjem davala okolini na znanje. Ta žućkasta kuja svim stanarima je prirasla za srce. Posebno djeci. Neprestano joj donose nešto za jelo. Uvijek ostane od ručka. Ona zahvalno sve spremno prihvata, što joj se vidi i na liniji. Ili će biti da je opet skotna? Moglo bi na jesen biti opet malih štenadi.

Odjednom do mojih nozdrva dopire miris roštilja. Cvrči meso na električnom roštilju na drugom katu. Komšija, impresivnih gabarita, u jednoj ruci drži pivu, dok viljuškom u drugoj ruci svako malo prevrće kobasice. U jednom trenutku odlaže flašu da bi se počešao „dole“. Radi to poprilično indiskretno nimalo zabrinut da bi to mogao neko i vidjeti.

Troje djece se uspentralo na drvo i jede dudove. Murva stoji skoro pa na polovici dvorišta, kao neko ostrvo, posljednji bastion prirode, prkosi svom tom silnom betonu oko nje. Na sreću mama neumornih berača, u pitanju je bijeli dud. On ne ostavlja fleke koje se teško peru. Za crni dud treba se popeti na obližnji pružni nasip. Nekoliko njih i dvije-tri zerdelije divljake stoje tamo iščekujući gladnu balavurdiju.

Iznenada se začu reski glas:
„Idi u tri pizde materine! I ti i tvoja familija!
Galami muž na ženu. Djeca počinju da plaču. Ona ih sklanja u sobu. On izlazi na balkon sav crven u licu. Od sopstvene dreke i alkohola. „Ishandrio“ ga šef na poslu, pa je od muke svratio u „Šaran“ na dvije-tri ljute. Završilo sa pet-šest. I kad se vratio kući ona mu s vrata podje „drobit“ kako kasni, a dogovorili su se da će ići kod njenih.

Upravo kad htjedoh ući sa balkona unutra u trpezariju, neobičan zvuk mi privuče pažnju. Kao neki doboš, čulo se tam-tam, tam-tam. Nastade vriska i veselje. Uzbuđena dječurlija se začas sjati oko pridošlica. Stari cigo( tad je taj naziv još bio politički korektan) i veliki smeđi medvjed.

Čim gospodar podje udarati u bubanj medo se pope na zadnje noge i podje plesati. Svi stanari izlaze na balkon i gledaju „tancovanje“ nezgrapne životinje. Brzo ulaze nazad unutra da zgrabe sitnih para koje zatim bacaju dole u pravcu zabavljača. Treći član, vjerovatno sin, hoda okolo i kupi bačene „petodinarke“. Na kraju predstave svi akteri dobijaju zasluženi aplauz na otvorenoj sceni. Stari cigo „šerbedžijski“ skida svoj šešir, poklanja se i zahvaljuje na prilozima.

Usput malo cimne štap koji je povezan sa lancem i medinom čeljusti pa ovaj, vjerovatno umirući od bolova, rikom i mamuljanjem glave, također zahvaljuje na pažnji. Kako dođoše, tako i odoše. Nakon deset minuta naše stambeno naselje vrati se svojoj kolotečini.

I vrijeme je tako prolazilo kao jedan beskonačan film. Riječ“ privatnost“ tada nije postajala. Tako se onomad drugovalo, pomagalo, veselilo, tugovalo, ogovaralo i svađalo naočigled svih. Kao što se i podrazumijeva u jednoj velikoj obitelji. Porodici. Familiji. Ako i nije bilo iskreno, bar se dobro glumilo.

Godina je 2022. Amerika. Gledam kroz prozor. Kuća preko puta. Odjednom, dižu se garažna vrata. Auto s puta skreće i ulazi u garažu. Vrata se spuštaju za njim. Nemam pojma ko tu stanuje. Niti vidim ko je u autu. Kao neka tajna organizacija.

Kuća lijevo od mene. Napolju lijepo proljetno vrijeme, dušu dalo da se malo otvore prozori, da se prozrači. Svi prozori zamandaljeni, teške drvene roletne spuštene, zuji klima uređaj kao jedini znak života. Ponekad se i mimoiđem s gospodinom ili gospođom. Ponekad i klimnemo glavom jedni drugima, ako već nismo učinili sve da i to nekako izbjegnemo.

Kuća s desne strane. U dvorištu ispred narasla trava. Čudi me. Inače je uredna i podšišane kao na Vembliju. Spominjem to zapažanje ženi. Ona mi kaže da je komšinica umrla prije dva mjeseca. Izašla osmrtnica u lokalnim novinama. Kuća stoji prazna. Čeka na neke nove stanare.

Izađem u dvorište iza kuće. Komšijin pas zalaja na škripu mojih vrata. Komšija hitro izlazi iz kuće i tiho mu govori da prestane i koreći ga uvodi unutra. Pas ne smije da laje, da uznemiruje komšiluk.

Nedavno je donesen zakon da svako može uzgajati kokoši ali ne smije imati pijetla. Zbog kukurikanja u rano jutro. Pitam se kako će kokoši nositi jaja bez horoza. Ko će ih, da prostite, zaskakati? Jel može bez pijevca? Nemam pojma.

Iz istog razloga crkve ovdje nemaju zvona. Samo ptičice još uvijek cvrkuću. Ako ih ima u blizini. Pitanje je do kad. Bojim se kakvog novog zakona koji će i njima propisati obaveznu šutnju. Za početak samo vikendima, kad umorni narod odmara i prikuplja snagu za nove radne juriše. A za kasnije, dogovorićemo se. Demokratski. Na izborima.

Autor je pisac iz Sjedinjenih Američkih Država