Još od devedesetih krčkamo se u ratnom loncu iz koga naprosto ne tražimo izlaz

Još od devedesetih krčkamo se u ratnom loncu iz koga naprosto ne tražimo izlaz, ogrezli u vlastitim nacionalizmima, puni ponosa što kao veliki Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Kosovari… ne trebamo ni hljeba ni pogače, hranimo se mitovima, mržnjom i praznim obećanjima svako svojih velikih vođa. Bosna i Hercegovina je najbolji primjer.

Da krenemo redom. Imali smo opće izbore u oktobru nakon kojih bi se moglo reći da je sve isto, s obzirom da su pobjedničke stranke SDA, HDZ i SNSD.

No, da nije baš tako svjedoči rezultat Bakira Izetbegovića, lidera SDA, koji je ubjedljivo izgubio u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.

„Otadžbina zove“

Lider SNSD-a Milorad Dodik je u komisijskoj nadoknadi pobijedio Jelenu Trivić, kandidatkinju združene opozicije u Republici Srpskoj za enitetskog predsjednika.

Ali, ta je njegova pobjeda možda i najviše opečatila izbore: proglašenje je uslijedilo nakon čitave zbirke utvrđenih nepravilnosti, falsificiranih listića s njegovim imenom, te još uvijek nerazjašnjene sudbine vreća I vreća punih nevažećih listića.

No, zato je sam Dodik organizirao 30.000 ljudi (po procjeni MUP-a RS-a) kojima je na mitingu „Otadžbina zove“ zapjevao iz sveg srca, a njegovi pobočnici obećavali 100.000 duša pred Centralnom izbornom komisijom BiH koja je ponovno prebrojavala (njegove) glasove.

Uz prijetnje otcjepljenjem i već dobro poznati ratni repertoar, skup je okončao Emir Kusturica koji je, onako filmski, prvo drastično uvećao cifre okupljenih (njegova je procjena 50.000), a onda posegao za kultnim replikama iz „Ko to tamo peva“ poručujući „Neće moći“.

Nastavak znamo, mimo svih očekivanja da CIKBiH makar sačuva obraz ponavljajući izbore tamo gdje su uočili najteže povrede zakona, Milorad Dodik je proglašen pobjednikom, a opozicija je zasula Tužiteljstvo BiH krivičnim prijavama.

O njihovim efektima sve govori podatak da je Dodiku uručen mandat, a na njegovoj pobjedničkoj svečanosti – na kojoj je brižljivo rediteljsko oko RTRS-a sklanjalo kamere sa zapadnih diplomata koji su nagrnuli u Banju Luku – zvijezde večeri su bile ruski ambasador u BiH Igor Kalabuhov i Darko Mladić, sin ratnog zločinca Ratka.

U BiH ljudi glasaju nogama

Glorifikacija ratnih zločina(ca) nije način suočavanja s prošlošću, a još manje put ka pomirenju. Ali jeste utabana staza kojom vlasti (ne samo u BiH) opstaju u svojoj intenzivnoj borbi protiv svih ljudskih prava.

Zato u mojoj zemlji ljudi glasaju nogama, puneći autobuse kojima odlaze da se više nikada ne vrate, tražeći minimum – pravo narad i ljudsko dostojanstvo.

Ovdje ga neće naći: javna je tajna da zapošljavanje ne ovisi od diplome već od partijske knjižice, da privreda počiva na jaranskoj ekonomiji – rodbina, prijatelji I stranački odabranici pretplaćeni su na tendere, javne radove i brojne privilegije (supruga Bakira Izetbegovića je direktorica Kliničkog centra u Sarajevu, najveće zdravstvene institucije u BiH, sin Milorada Dodika se nakon kredita Razvojne banke RS-a koji je dobio za poljoprivredu i zbog kojeg je njegov otac novinarima odbrusio „šta treba, da se dijete drogira?“, vinuo u neslućene prointer biznis visine IT poslova, televizija i svega profitabilnog), da su jedino mito i korupcija kategorije u kojima je BiH na vrhu svjetskih ljestvica i da – što je najtužnije – ovdašnje vlasti ne samo da ne čine ništa kako bi to promijenile već i one koji ih na to podsjećaju progone jednakim intenzitetom kao nepodobne novinare i aktiviste, borce za ljudska prava.

Zato su visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt i američki ambasador Michael Murphy u vrhovima nepoćudnosti podjednako kod Kusturice i Dodika, kao i u Sarajevu, gdje im zamjere – pazi sad! – izmjene Izbornog zakona BiH kojima je deblokirana Federacija, a klubovi naroda (i Ostalih) u entitetskom parlamentu povećani.

Suština je zapravo u kakofoniji mržnje koja se obilato proizvodi s ciljem da se onemoguće baš sve reforme jer je vladarima naših sudbina,domaćim političkim elitama nikad bolje.

Kad trojka naraste do osmorke

Ovdje, u Sarajevu, gdje je takozvana Trojka na vlasti (SDP, Narod i pravda i Naša stranka), koja je narasla do Osmorke i ovih dana intenzivirano pregovara s liderom HDZ-a Draganom Čovićem o formiranju vlada na federalnom i državnom nivou, već imamo iskustva.

Trojka je, naime, za gradonačelnicu glavnog grada BiH izabrala SDP-ovu Benjaminu Karić, koja je prvo raspisala konkurs za spomen-obilježje na Kazanima, jami u koju su pripadnici 10. brdske brigade ARBiH po naređenju svoga komandanta Mušana Topalovića Cace bacali ostatke ubijenih civila, mahom nebošnjaka od ljeta 1992. do jeseni 1993. godine, kada je Caco, po naređenju Predsjedništva BiH, uhapšen, a iste noći pri pokušaju bijega i ubijen (prethodno je uzeo civile za taoce i ubio devetoricu pripadnika ARBiH i MUP-a koji su došli po njega).

Gradonačelnica je, iz samo sebi znanih razloga, konkurs poništila i odlučila kako će ona dizajnirati spomen-obilježje, da bi na Kazane prošle godine odnijela spomen-ploču sa imenima (samo) 17 žrtava, izbjegavajući pritom bilo kakvu odrednicu o njihovom stradanju.

Usto, gradonačelnica i Gradsko vijeće su se dosjetili pa uvrstili pomen na žrtve u kalendar određujući kao datum sjećanja 9. novembar, ne krijući ambiciju da se odmaknu od 26. oktobra, dana kada su aktivisti za ljudska prava, prije svih UDIK, podsjećali na ovaj zločin.

To je, naime, dan kada je država BiH konačno zaustavila Cacu, a porodice žrtava dobile nadu da će njihovi najbliži biti identificirani i makar dostojanstveno sahranjeni.

To se još nije dogodilo, ali je zato gradski vrh Sarajeva pokazao ambiciju da se I datumom obilježavanja baci patina na Cacina zlodjela, da bi valjda mogao ostati nacionalni heroj.

REKOM glas savesti

Sve dok je tako, na putu smo bez povratka. Zbog toga svakog međunarodnog dana ljudskih prava valja podsjećati na one rijetke, ali istrajne borce i aktiviste, na inicijative poput REKOM-a i ostale koji pokušavaju (p)ostati glasovi savjesti, jer bez otrežnjenja i suočenja s prošlošću, svaki ambiciozniji plan za obračun sa nacionalistima propada. A time i svaka mogućnost ozbiljnijih i toliko potrebnih

reformi. Za koje se Zapadnom Balkanu otvaraju prilike i to tamo gdje ih jedino i možemo tražiti: u euroatlantskim integracijama. O ruskom receptu za ljudska prava ne želim govoriti. Ukrajina je najilustrativniji primjer.

Autorka je glavna i odgovorna urednica Oslobođenja iz Sarajeva

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.