Kad Hrvati odahnu zbog Srbije

„To su unutarnja pitanja u Srbiji u koja se ne želim miješati, međutim ne želim vidjeti destabilizaciju cijelog prostora, a destabilizacija Srbije bi svakako utjecaja na destabiliziranje drugih država.“

Govori to ona na nekakvom skupu što ga organizira Večernji list, koji, kao i sve druge hrvatske novine i informativni portali, o demonstracijama u Beogradu izvještava s onom vrstom distanciranog interesa kao da se odvijaju na Fidžiju, Samoi ili nekom trećem pacifičkom ostrvu i arhipelagu, i s onom vrstom potmule mrzovolje kao da beogradski demonstranti rade to što rade direktno na račun i na trošak hrvatskih poreznih obveznika. Dakle, nije ih briga za demonstracije, ali im je nekako stalo da demonstracije propadnu ili da, još bolje, dođu na zao glas.

Ova vrsta ambivalentnog odnosa hrvatske javnosti, one desne, ali i one druge, kobajagi lijevo-liberalne, prema svemu što se događa u Srbiji ili sa Srbima, od Ninove nagrade, Đokovićevih teniskih uspjeha, do građanskih protesta, odavno je već postala pravilo. I odavno više nije posljedica dubljeg promišljanja, niti bilo kakvog drugog, plićeg i površnijeg promišljanja, nego je svojevrsni emocionalni refleks, instinktivna i gotovo nesvjesna reakcija. S jedne strane oni bi da pokažu kako ih za Srbe i sve srpsko nije briga, a s druge strane strepe da nešto ne pođe po zlu, pa da Srbi opet ne prođu dobro.

Nevjerojatno je, recimo, s kakvim su karamerakom meračili Đokovićevu igračku i rezultatsku krizu, sve najavljujući da bi to mogao biti kraj „srbijanskog tenisača“, i kako su zatim nanovo potonuli u stupor i bezinteresno blejanje u ekran na kojemu opet i opet – Đoković pobjeđuje. Dok je gubio, žustro se o tome govorilo, kad pobjeđuje, o tome se upadljivo tiše i rjeđe govori.

E sad, u kakvoj su vezi beogradske demonstracije s uspjesima Novaka Đokovića ili s Ninovom nagradom za Vladimira Tabaševića? U takvoj što su i građanski protesti, i sportski uspjesi, i živahan književni i kulturni život mogući pokazatelj vitalnosti neke zajednice. A hrvatska šovinistička sitnež – o njoj je, naime, ovdje riječ – kao ni Kolinda Grabar Kitarović, ikonična figura rečene sitneži, nikako ne bi htjeli da ta zajednica pokazuje bilo kakve znakove života.

I tako se gospođa najednom zabrine oko moguće destabilizacije Srbije. Premda je njezina briga zapravo druga: svijet i Europa bi u građanskim protestima mogli prepoznati znakove društvenog zdravlja zajednice, pa bi se možda moglo dogoditi i to da se Srbija u očima svijeta stabilizira kao normalna zemlja. Naravno, Kolindine stvarne brige su nažalost pretjerane. Neće se komšijama dogoditi ono dobro od kojeg ona strepi.

Mediji su, opet, došli na svoje za direktnog prenosa provale demonstranata na RTS. Činjenica da je u toj stvari Boško Obradović imao glavnu ulogu bila je dovoljna da svi demonstranti budu proglašeni za dverjane i za čeljad koja je mnogo gora i opasnija od Aleksandra Vučića i njegovih sljedbenika. Bio je to trenutak u kojem su odahnuli, kao nad konačnim i velikim porazom Novaka Đokovića. Nema tog naprednjaka u Srbiji koji se toliko obradovao kompromitaciji beogradskih protestanata kao što su joj se obradovali svi ili skoro svi hrvatski mediji.

(tekst pisan za magazin Srpska ekonomija)