Karadžić ili Tadić

Milorad Dodik se, možda nenadano i nepripremljen, našao u velikom procjepu – između Radovana Karadžića i njegovog zločinačkog političkog testamenta, na jednoj, i Borisa Tadića i njegove proevropske političke orijentacije, na drugoj strani.

Antrfile naslov

U samom činu hapšenja očigledno je i sam osjetio da se može, i da će se neizbježno morati, dovesti u pitanje i Karadžićevo najvažnije djelo koje je ostvario upravo sredstvima zbog kojih i ide u Hag. Riječ je, naravno, o dejtonskoj Republici Srpskoj. Sve tačke za koje ga optužnica tereti Karadžić je „nabrao“ na području Bosne i Hercegovine, stvarajući današnju Republiku Srpsku. On je „komandnu odgovornost“ za sve zločine počinjene na tlu BIH, a za koje je i optužen, djelimično mogao u Hagu jedino podijeliti sa Slobodanom Miloševićem. Ali, eto, nije se dalo da tako bude. Ostao je, dakle, Karadžić kao najodgovornija politička pa i vojna ličnost da u Hagu odgovara za onaj dio koji pripada njemu. A drugi sud – Sud pravde u Hagu – već je presudio da je vojska kojom je kao politički najodgovornija ličnost zapovijedao Radovan Karadžić počinila najteži zločin koji međunarodno pravo poznaje – genocid. I to je konačna presuda.

I samo na temelju te presude može se dovesti u pitanje uopće postojanje i opstanak RS-a, jer je prema mjerodavnoj sudskoj presudi ona, makar i djelimično, nastala (i) na genocidu. Nije, stoga, slučajno što su pojedini bošnjački politički lideri odmah nakon što je Karadžić uhapšen rekli da se sada mora postaviti i pitanje postojanja RS-a kao Karadžićevog najvažnijeg djela.