Ko je ovde vo? 1Foto: Freepik

Poslednjih dana (možda su zaista poslednji) društvenim mrežama kruže snimci užasnih scena gde se vidi kako neki naoružani ljudi (zveri) čereče nekog jadnika ili ga živog spaljuju na krstu. Ostavljeno nam je da poverujemo da su zločinci upravo ukrajinski nacionalisti koji se svete nekom svom sugrađaninu samo zato što je Rus. Ne sumnjam da je zločina te vrste bilo i da će ih biti, te da su u nekim slučajevima bili svirepiji od onih koji nam se nude da ih pogledamo (kao što sam sasvim ubeđen da nacionalisti nikome sreću nisu doneli). Na snimku najčešće nije jasno vidljivo koju i čiju uniformu zločinci nose, niti vreme kada je snimak sačinjen. Na gledaocu je da pretpostavi i da se opredeli na osnovu sopstvenog trenutnog raspoloženja, a ono može biti dvojako: ili će zločin pripisati jednoj ili drugoj sukobljenoj strani.

U tom smislu ne bih ništa sugerisao, a ponajmanje se opredeljivao. Pokušao bih samo da predočim neke od sličnosti sa zbivanjima u našoj skorijoj prošlosti. U vreme priprema Zapadne alijanse za bombardovanje Srbije, zapadni mediji su bili preplavljeni snimcima sličnih prizora. Viđale su se gomile mrtvih ljudi za koje se tvrdilo da su ih pobili „srpski zločinci“. Nisu bili nuđeni dokazi (mada ih se moglo naći da su dokazi ikoga zanimali) već se predočavale šokantne scene uz sugestiju da su počinioci zločina nesumnjivo nekakvi Srbi. I malo je ko iz mase medijskih konzumenata osetio potrebu da se raspituje. Jer najpopularniji mediji su upravo takvi: ne tumače, ne analiziraju, sugerišu…

Ovo otkriće ima vrednost pronalaska rupe na saksiji ali, po definiciji, ovu pretpostavku medijska publika nikada ne uzima u obzir. Masovni mediji su sami stvorili svoju publiku i zato idu na sigurno. A odgovor gledališta je, u pomenutom slučaju, bio očekivan i lišen svake sumnje: kazniti. Srbi su zato kažnjeni, ali ne oni koji su, eventualno, zlo počinili, organizovali ga, inspirisali ili naredili, već svi građani odreda uključujući i decu.

Pitanje koje sledi je samo naizgled retoričko: da li je trebalo bombardovati Srbiju samo zato što su neki Srbi (jesu, ali ne samo oni) nekoga negde pobili? Ja mislim da nije trebalo. Za one koji osvetnički reaguju na svirepe prizore zločina nekakvih Ukrajinaca, nisam siguran. Moglo bi se zaključiti da su oni u dubini svoje duše, bili ubeđeni da je Srbiju ipak trebalo bombardovati, ali da to nisu smeli da kažu. Tvrdnja je preslobodna, ali pogledajmo: aršin je jedan. Ako važi Ovde, važi i Tamo, ili pak neko misli drugačije?

Dominantni model mišljenja koji vlada srpskim javnim mnjenjem zasnovan je upravo na pretpostavci da su aršini različiti i da ono što važi za nas, ne važi i za druge, i obrnuto. Što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno i volu.

A ko je Jupiter, a ko vo, zna se. Odnosno, pretpostavićemo da se zna.

Vo su oni drugi.

Oni koji nismo mi.

Tako se opet, hteli ne hteli, sa teme o diktaturi medija, vraćamo na temu nacionalizma: ukrajinskog, ruskog, srpskog, hrvatskog, albanskog… Nacionalisti, u principu, nikoga ne mrze. Naprotiv. Oni samo smatraju da je njima, u odbrani narodnih interesa, sve dopušteno. Otuda toliko strasti, otuda zločin. Mada nacionalista ne mlati iz mržnje već iz osećanja pravde koju sam propisuje i sam odmerava. Zato on nema problem griže savesti. Sa moralne tačke gledišta, sve je u redu. Narod je poručio, on izvršava. Zato nije problem kazniti čak i sunarodnika ukoliko, proviri izvan ograde zabrana.

Podelu na nas i njih, nacionalista vidi isključivo u okviru svog naroda. Ostali mogu kako hoće, a pravi neprijatelj je uvek među nama. Zločinačka mašta je nemerljiva: naći će neprijatelja čak i tamo gde nema ni žive duše. U tome su današnji nacisti baštinici tradicije nekadašnjih staljinista. Nasilje se može razlikovati po ideološkom predznaku. Ali samo prividno i na kratak rok. Zato se nama i čini da nam se istorija ponavlja.

Ne ponavlja se, stojimo u mestu.

Narod koji prihvati nacionalizam kao svoju ideološku matricu, najveći je gubitnik: eto nam Ukrajine, eto nam Rusije, eto nam Srbije, Hrvatske, Bosne, Kosova…

Sva je sreća te imamo Zapad, civilizacijski koncept u vrenju: prepun kontroverzi, nelogičnosti i nedoslednosti… Na njega se uvek možemo vaditi i mahati njime, kao pred bikom crvenom maramom: ne, ne bismo mi nego, eto, Zapad zakuvao.

Autor je bivši urednik lista Pančevac

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari