Kolateralni Srbi

Šta li je Dodikov alter ego Nikola Špirić u utorak tražio u Mostaru? On je, u funkciji predsjedavajućeg Vijeća ministara BIH, zajedno sa episkopom zahumsko-hercegovačkim i primorskim Grigorijem posjetio manastir u Žitomislićima kod Mostara i tim povodom izjavio kako Mostar raspolućen na dva dijela, podijeljen na dva konstitutivna naroda, ne može pokazati dobrobit ni za jedan od ova dva, a kamoli za srpski narod koji danas ne živi dostojanstveno u ovom gradu.
Špirićevoj ocjeni stanja u Mostaru ništa se prigovoriti ne može. Stanje je tačno takvo, ako nije i gore. Ali, postavlja se pitanje ko snosi odgovornost za takvo stanje u ovom gradu, a posebno za položaj Srba? Episkop Grigorije je, s tim u vezi, dodao da se Srbi u Mostaru „osjećaju kao u nekom rezervatu“, ali i dodao da su i sami Srbi za to krivi, te zbog toga i on nosi osjećaj krivice.
Episkop, sigruno, ima u vidu (i) činjenicu da je srbijansko-crnogorska vojska 1992. godine izvršila agresiju i na Mostar, i da su zbog toga mostarski Srbi objektivno morali snositi posljedice, bez obzira na svoju pojedinačnu ulogu u činu agresije. Kad su se te jedinice povukle iz Mostara, mnogi Srbi su napustili grad. Hrvatsko-bošnjački oružani sukob koji je u pravom smislu i započeo upravo u Mostaru, bio je dodatni razlog masovnog iseljenja.
Na njihovu sudbinu ključnu ulogu odigrao je sporazum između Miloševića i Tuđmana o podjeli BIH na srpski i hrvatski dio. Srbima je tim sporazumom, što se Mostara tiče, namijenjena uloga „kolateralne nacionalne štete“, iako su do tada činili trećinu stanovništva ovog grada. A nekada su bili i njegova elita.
Dejton je Bosnu i Hercegovinu podijelio na dva neprirodna dijela – na Federaciju i na Republiku Srpsku. Ni po toj podjeli Srbima u Mostaru nije ostavljena šansa za povratak i za opstanak. Oni su ovdje, do dana današnjega, ostali u statusu „kolateralne nacionalne pojave“. Danas niko tačno i ne zna koliko ih ima u Mostaru. Navodno, između pet i devet hiljada. A na svim gradskim funkcijama ima ukupno dva-tri načelnika srpske nacionalnosti.
Za ilustraciju stanja u Mostaru i položaja Srba u njemu, navodim sljedeći primjer: Moja generacija maturanata mostarske Gimnazije „Aleksa Šantić“ obilježavala je prije pet godina 40. godišnjicu mature. Iz tri odjeljenja bilo nas je ukupno 36 na proslavi. I samo jedan Srbin koji, inače, stalno živi u Mostaru! Iz mog odjeljenja – nijedan. A u svakom je bila po trećina Srba. Ove godine pripremamo obilježavanje 45. godišnjice. Kako sada stvari stoje, bit će ista situacija kao i prije pet godina.
Što se, dakle, položaja Srba u Mostaru tiče, ni današnja politička kretanja ne obećavaju ama baš nikakav napredak. Upravo Špirićev politički šef Milorad Dodik je najveći borac za podjelu BIH. On Republiku Srpsku vidi kao trajnu državnu tvorevinu. Svjestan činjenice da je to teško ostvariti ukoliko se i Federacija ne podijeli na bošnjački i hrvatski dio, Dodik je najuporniji zagovornik stvaranja (i) trećeg entiteta, to jest federalnog uređenja BIH, što bi bio samo pretposljednji korak do potpune podjele BIH. A ni u kakvoj varijanti nacionalno podijeljene BIH Srbima u Mostaru nema mjesta.
Stoga Špirićeva „nacionalna misija“ u Mostaru djeluje kao klasična politička prevara. Što bi rekao Mladen Delić – to je varka Mlinarića Marka.