Konačno rešenje palestinskog pitanja: Lični stav Aleksandra Sekulovića

Međutim, notorno je da najveći deo javnosti Izraela stavlja znak jednakosti između Hamasa i svih Palestinaca, pogotovo onih koji žive u Gazi. Uticajni izraelski opinion-mejkeri izjavljuju da su svi Palestinci odgovorni za akcije Hamasa jer su oni glasali za njega. Bilo to tačno ili ne, činjenica je da su Palestinci plebiscitarno pozdravili akciju Hamasa protiv Izraela, a evidentno je da su oni glavne žrtve rata.

Iz svega ovoga sledi logičan zaključak da je želja za uništenjem Hamasa u stvari želja za uništenjem svih Palestinaca, u prvom redu onih u Gazi, ali i onih na Zapadnoj obali gde već ima oko 200 ubijenih Palestinaca od 7. oktobra.

Surovost sa kojom Izrael vodi sadašnji rat, pretvarajući Gazu u spaljenu zemlju, samo delom je posledica želje za osvetom zbog Hamasovog napada, a većim delom se radi o borbi za zemlju i o gvozdenom uverenju da ona, po božanskom pravu, pripada Izraelu koji je, sledstveno tome, ovlašćen da narode koji trenutno drže tu zemlju protera sa nje ili uništi.

Ovo uverenje nije dominantno samo u Izraelu već i u nekim delovima hrišćanske civilizacije, osobito luteranskog karaktera, što se vidi i po solidarnosti sa Izraelom zvaničnih i nezvaničnih krugova pojedinih zapadnih zemalja. Nedavno je u Izraelu boravila delegacija nekakvog protestantskog udruženja prijatelja Izraela iz SAD, a šefica te delegacije, intervjuisana od Al Džazire, na sva pitanja o ubistvima Palestinaca, rušenju njihovih kuća, oduzimanju zemlje i drugim vidovima terora nad njima, imala je samo jedan odgovor koji je uporno ponavljala: Bog je tu zemlju dao Jevrejima.

Ovaj religiozni fanatizam zasniva se na mnogim delovima biblijskih tekstova, poglavito na starozavetnoj Petoj knjizi Mojsijevoj. U njoj bog, kroz usta Mojsija, daje narodu Izrailja „zasvagda“ zemlju u kojoj teče med i mlijeko, ispunjavajući tako zavet koji je dao njegovim precima:

„Obrnite se i podignite se i idite ka gori Amorejskoj i u svu okolinu njezinu, u ravnice i u brda i u doline, i na jug i na bregove morske, u zemlju Hanansku i na Livan i do rijeke velike, rijeke Eufrata“ (1,7).

„Eto, dao sam vam zemlju, uđite u nju, i uzmite zemlju, za koju se zakleo Gospod ocima vašim, Avramu, Isaku i Jakovu, da će im je dati i sjemenu njihovu nakon njih“ (1.8).

Bog zna da na obećanoj zemlji već žive drugi narodi i on zato zapoveda da oni budu bez milosti uništeni, da niko ne bude pošteđen, uključujući tu i žene i decu, upravo onako kako to danas radi izraelska vojska. To je najpre učinjeno sa Sionom carem Esevonskim:

„I dade nam ga Gospod Bog naš, i ubismo ga sa sinovima njegovijem i svijem narodom njegovijem“ (2,33).

„I uzesmo tada sve gradove njegove, i pobismo ljude po svijem tijem gradovima, i žene i djecu, ne ostavismo živa nijednoga“ (2,34).

Bog zatim naređuje sinovima Izrailja da na isti način postupe i sa Ogom carem Vasanskim i „sa svijem narodom njegovijem i sa zemljom njegovom“. Naravno, oni su tu zapovest izvršili „pobivši po svijem mestima i ljude i žene i djecu“ (3,6).

Sve rečeno važi i za sedam drugih naroda koje treba potreti i njihovu zemlju uzeti, uz više puta ponovljeno upozorenje da se to mora činiti bez milosti, ne ostavljajući nikoga u životu:

„I preda ih Gospod Bog tvoj tebi, i ti ih razbiješ, potri ih, ne hvataj s njima vjere, niti se smiluj na njih“ (7,2).

„Kad Gospod Bog tvoj potre narode kojih zemlju daje tebi Gospod Bog tvoj, i kad ih naslijediš i nastaniš se po gradovima njihovijem i po kućama njihovijem“ (19,1).

„A u gradovima ovijeh naroda, koje ti Gospod Bog tvoj daje u našljedstvo, ne ostavi u životu ni jedne žive duše“.
Božje uredbe, zakoni i zapovesti iz Pete knjige Mojsijeve nisu nikakve preporuke već imperativne zapovesti poduprte snažnim obećanjima blagoslova i prokletstva koje nijedan verujući ne sme da zanemari.

„Gle, iznosim danas pred vas blagoslov i prokletstvo. Blagoslov ako uzaslušate zapovijesti Gospoda Boga svojega koje vam ja danas zapovijedam. A prokletstvo, ako ne uzaslušate zapovijesti Gospoda Boga svojega nego siđete s puta, koji vam ja danas zapovijedam, te pođete za drugim bogovima, kojih ne poznajete“ (11, 26-28).

Prokletstvo, odnosno kazne zaprećene zbog nepoštovanja božjih zapovesti su surove i nemilosrdne, stići će ne samo svakog pojedinca već i njegove potomke „do trećega i četvrtoga koljena“, a ono što je najgore biće surovo kažnjen i čitav narod Izrailja ukoliko se pokvari i učini ono što nije ugodno Gospodu Bogu:

„Svjedočim vam danas nebom i zemljom da će vas brzo nestati sa zemlje u koju idete preko Jordana da je naslijedite, nećete dugo biti u njoj, nego ćete se istrijebiti“ (4,26).

Ako se imaju u vidu pretnja prokletstvom i strah od božjeg gneva kao dominantno osećanje ortodoksnih Jevreja, koji upravljaju Izraelom i kada nisu na vlasti, onda je razumljivo što Izrael ignoriše i ne priznaje ono što je nižeg ranga od božjih zapovesti i što je produkt „drugih bogova“, kao što su rezolucije Ujedinjenih nacija, pravila ratnog prava, međunarodni sudovi, apeli humanitarnih organizacija i sve drugo što se kosi sa njegovim interesima i teritorijalnim aspiracijama, a svaku, pa i najblažu kritiku sopstvenog ponašanja, kvalifikuje kao antisemitizam.

To su razlozi zbog kojih ideja o dve nezavisne države, koja je jedina u stanju da garantuje mir na Bliskom istoku, neće biti nikada prihvaćena od Izraela.

Autor je potpredsednik Saveza antifašista Srbije i saradnik Helsinškog odbora za ljudska prava

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.