Kosovo ne može da bude priznato pre članstva u UN

Međutim, od tada Kosovo ima skoro sva obeležja državnosti, počev od onih krucijalnih – da ima svoje stanovništvo, svoju teritoriju i svoju vlast, Kosovo, nadalje, ima svoje granice, svoju Carinu i svoje carine iliti takse, ima svoje parlamentarne i lokalne izbore, ima svoju vojsku, svoju policiju, svoj službeni jezik i sve ono što čini javnu vlast i javno dobro. Sve ovo, zajedno ili pojedinačno, predstavlja obeležja državnosti svake države. Stoga mi se čini, kao redovnom profesoru Pravnog fakulteta Univerziteta CG, doduše u penziji, da su višegodišnja i obostrana političko-pravna prepucavanja, a ponekad, bogme, i prijetnje „u rukavicama“, totalno antiproduktivna za obje strane, pa bi trebalo razmisliti i odlučiti trajno rješenje, sa kojima bi bile zadovoljne obje strane, sa obaveznim referendumom građana Srbije i Kosova.

Tim prije i tim poslije, što nikad ne treba smetnuti s uma da je Srbija, ili njeni najviši državni funkcioneri prećutno priznali nezavisnost Kosova na taj način što su prihvatili (ili bili prinuđeni, zna se od koga) da pregovaraju sa najvišim predstavnicima Kosova da potpišu Briselski sporazum, što po međunarodnom pravu predstavlja klasičan oblik ili klasičnu formu pregovaranja dvije ravnopravne strane.

Na kraju, ponavljam, da Kosovo ne može biti međunarodno-pravno priznato kao nezavisna i suverena država, sve dok ne postane članica OUN. A ne može to postati, svi su svjesni, dok ne dođe do sveobuhvatnog sporazuma između Srbije i Kosova, uz obaveznu saglasnost takozvani velikih sila. Sve ovo, kao mali doprinos miru na našem Balkanu, pošto odavno više nema naše Juge…

Autor je bivši predsednik Ustavnog suda CG (1993-2002) i sudija Suda SCG (2004-2006)