Kraj europske Hrvatske: Autorski tekst Jaroslava Pecnika

Naime, proteklih tjedana, nakon što se saznalo da Zlata Hrvoj Šipek, dosadašnja šefica DORH-a, u svibnju odlazi u mirovinu i da je na javnom pozivu za njena nasljednika kandidirao i Ivan Turudić, bez ikakve sumnje kao Plenkovićev favorit, u medijima se pojavilo pregršt kompromitirajućih materijala i dokaza o njegovoj dugogodišnjoj povezanosti s različitim tipovima iz krim miljea (i danas iznimno bogatih i moćnih „poslovnih ljudi“, zapravo mafijaša iz okruženja bivšeg/preminulog, kontroverznog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića), kao i o njegovoj skandaloznoj, „privatnoj“ komunikaciji s nekoliko osoba koje se nalaze pod mjerama tajnih službi, odnosno u kaznenom postupku što je naprosto nedopustivo za funkciju koju obavlja.

S Mamićem, više mafijašom, a manje nogometnim menadžerom i dugogodišnjim nedodirljivim gazdom Dinama, pravomoćno osuđenim za kriminalne radnje i velike financijske malverzacije i danas bjeguncem pred hrvatskim pravosuđem, Turudić je godinama prijateljovao, da bi se nakon što je 2015. bio uhićen i uz jamčevinu (2 milijuna eura) pušten da se sa slobode brani; tajno našao i razgovarao. Sve je zabilježila SOA (Sigurnosna obavještajna agencija) pod čijim se mjerama Mamić nalazio; a pravo je pitanje: o čemu to, pod okriljem noći imaju razgovarati kriminalac i visokopozicionirani sudija?

Za Josipu Rimac (danas Pleslić), optuženu za niz kriminalnih (zlo)djela/korupcija, trgovina utjecajem…bivšu gradonačelnicu Knina, HDZ-ovu saborsku zastupnicu i državnu tajnicu u Ministrastvu uprave (2017-2020.), Turudić je tvrdio da je tek površno poznaje, da bi ubrzo potom u medijima „procurile“ na desetine sms-poruka koje su jasno ilustrirale koliko su iznimno „poslovno“ i intimno bliski i da „uvaženi“ sudac bezočno laže o prirodi njihova odnosa (prepunoj lascivnih konotacija), što je istodobno zgrozilo, ali i izazvalo podsmijeh javnosti, koja se danas sarkastično zabavlja na račun njihove komunikacije u kojoj dominiraju atributi: lipa, srećo, radosti i slično.

Da nije tragično, bilo bi komično. Ali, to je samo jedna u nizu Turudićevih lažotina; lagao je i na saslušanju pred saborskim Odborom za pravosuđe, a istinu je podešavao po potrebi i u brojnim istupima u medijima; javno se pokajao i opravda(va)o da je bio naivan, kada je pristao na tajni sastank s Mamićem, kojeg nije mogao iz prijateljskih razloga samo tako „odkantati“, ali takve bedaste izgovore teško da bi prihvatila i blago retardirana osoba.

Turudić je naivan kao francuska sobarica; drzak, bahat, beskrupulozan, premazan je svim mastima, a slagati mu je kao reći „dobar dan“. Jednostavno, nije dostojan visoke funkcije na koju je voljom Plenkovića postavljen i kako tvrdi predsjednik RH Milanović (za koga je izbor Turudića „nacionalna katastrofa“) time je premijer ignorirao Ustav i nije poštovao proceduru, pri čemu je prvenstveno mislio na postupak sigurnosne procjene, koja u konkretnom slučaju nije izvršena. A, neizostavno je trebala.

Istina, nije zakonom propisana, ali nije zabranjena, dapače ultimativna je za osobu koja će obnašati tako odgovornu funkciju. Naime, u javnost je procurila informacija da je „lipa“ Josipa, kada su je istražni organi „pritisli“, ponudila DORH-u da će im „isporučiti“ tri Plenkovićeva ministra i „sreću“ Turudića, navodno duboko umiješane u koruptivne radnje, pod uvjetom da joj „garantiraju“ da će biti osuđena na manje od pet godina zatvora, što u tužiteljstvu nisu prihvatili.

Ali, premijera sve to uopće nije impresioniralo, već njega more daleko veće brige: otkuda „cure“ sve te silne informacije i prstom je priprijetio DORH-u, u kojem očevidno postoje otpori Turudićevom dolasku, da se bavi svojom „poslima“, prestane „dilati“ povjerljiva dokumenta u medije, te da ne zabada nos u politiku, jer to po njih može loše svršiti. Na pitanje novinara, kako tumači sustavno Turudićevo laganje, premijer ga je (o)branio riječima koje će nedvojbeno ući u anale i onako bogate riznice hrvatske političke gluposti:“ Ne bih rekao da je lagao, bio je samo reduciran u svom izričaju“. Izjava dostojna bahatog, autoritarnog vladara, a ne premijera demokratske države; zapravo, Plenković je po tko zna koji puta dokazao da Hrvatsku shvaća kao svoj feud i da ni malo ne drži do moralnih skrupula i normi, sve u stilu „država to sam ja“.

Na djelu iznova imamo institucionalno nasilje; RH je po modelu vlasti sve bliža, ako već i nije izjednačena sa Vučićevom, „naprednjačkom“ Srbijom, što je samo po sebi potvrda koliko smo nisko pali.

Plenković se opravdava kako je (u)pitao Turudića da li je kod njega sve u redu i nakon što je dobio potvrdan odgovor bio je zadovoljan, a i iz SOA-e je dobio rezime informacija da u njegovom „predmetu“ nema ničeg novog od zadnje provjere iz 2019. godine.

Milanović pak za Turudića tvrdi da je moralno i politički kontaminiran; tvrdi također kako nije točno što govori premijer i pita se gdje su nestale konspirativne zabilješke o Turudićevom tajnom sastanku s Mamićem iz 2015?

Premijer uporno naglašava kako je Turudić (koji ne krije da je blizak HDZ-u) izabran u posvema legalnoj, demokratskoj proceduri, kao osoba s najzrelijim programom, te da se radi o sudcu s velikom iskustvom; stalno se naglašava da je oslobodio kardinala Stepinca lažnih, komunističkih optužbi, da je izrekao kaznu bivšem šefu HDZ i premijeru Ivi Sanaderu od 10 godina zatvora itd.

Ali, Plenković uporno „zaboravlja“ reći da je presuda Sanaderu „pala“ na Ustavnom sudu, da je sudio Sanaderu, nakon što ga se HDZ odrekao; u stvari premijeru se čini „najzrelijim“ kandidatom, jer javno podržava donošenje „Lex A.P.“ (kriminalizira curenje informacija od javnog interesa), drži da je Ured europskog tužitelja (EPPO) u Hrvatskoj nepotreban, a svojedobno je zagovarao uvođenje kaznenog djela, od tri do pet godina zatvora, za poricanje prirode Domovinskog vrat; iz petnih žila se trudio pomoći Glavašu tijekom suđenja za ratne zločine nad srpskim civilima u Osijeku 1991/2. itd.

Povodom slučaja Turudić, predsjednik RH, Zoran Milanović predložio je premijeru sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost, kako bi raspravili zašto drži da je novi čelnik DORH-a opasnost po neovisno funkcioniranje pravosudnog sustava u Hrvatskoj.

Naravno, Plenković je s indignacijom odbio Milanovićev prijedlog, nakon čega je predsjednik sazvao konferenciju za medije (dao je i veliki intervju tv N1) kako bi javnosti pojasnio zašto tako oštro i otvoreno, pogrdnim riječima (vucibatina, bukač) istupa protiv Turudića i inzistira na pitanju: zašto nije zatražena nova sigurnosna procjena, a odmah je dao i odgovor: jer je ne bi prošao.

Usprkos svemu, HDZ i premijer osobno, nepodnošljivom lakoćom nastavljaju ignorirati sva upozorenja Milanovića, oporbe, medija, kao i velikog dijela struke i javnosti, a da pri tomu ne daju nikakva suvisla objašnjenja, izuzev hrpe bedastoća i prozivanja svih onih koji se usude problematizirati izbor Turudića, kojem se jedno ipak ne može osporiti: do boli je okupiran interesima vlastitog probitka, ne pita za (tuđe) žrtve i cijenu uspijeha; spreman je na sve samo kako bi to (p)ostvario.

I tu je posvema nalik našem premijeru, koji ne vidi da se upravo u tomu, po njega osobno krije i moguća, velika opasnost.

Naime, Turudić nikome nije, niti će biti odan, osim sebi samome.

Oba su operirana od bilo kakvih moralnih skrupula, ali Plenković je trenutno (pre)okupiran s nadolazećim izborima i jedino mu je važno imati „svog dečka“ na čelu DORH-a i tako (o)jačati kontrolu nad državnim odvjetništvom, spriječiti daljnje curenje informacija o A.P. ( sms-dokumentacija gđe.

Rimac broji preko 300 tisuća poruka i tko zna čega sve tu nema), a ujedno i oteža(va)ti rad hrvatskoj „ekspozituri“ EPPO nad kojom premijer nema ovlasti i koja je odgovorna jedino glavnoj EU tužiteljici Lauri Kövesi, u Luxembourgu.

Turudićeva je zadaća jasna: osigura(va)ti premijeru leđa od neugodnih iznenađenja i novih afera da bi se mogao nakon izbora, bez problema lijepo „udomiti“ u Bruxellesu gdje smjera nastaviti svoju karijeru.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.