„Laktanje“ u politici, šta je to?

Čovjek je ostao čovjek, a evolucija resursa kojim upravlja nije dovela do evolucije njegovog bića. Sve je ostalo isto. I mi danas, kao „zoon politikon“ bića, niti smo utolili svoju glad, niti promijenili pravila uspjeha, a biti se mnogo prosvijetlili etikom, jer bi da je toga, svijet bio mnogo bolje mjesto za život. Historija se ne ponavlja, ali se zato ponavlja čovjek, samo što nas sada među osam milijardi, ponavljanje jedinstvene ljudske prirode, mnogo više košta.

Politika je sve i to je tačno. Apsolutno je suicidno misliti da se čovjeka ona ne treba ticati. Stvar je svijesti samo to koliko čovjek odvaja svoje lično od kolektivnog koje opet utječe na to njegovo „lično“, i koliko je aktivan ili pasivan u svom biračkom pravu. Oni kojih se više tiče politika, njeni su akteri, ili bar oni koji se žele u njoj nametnuti kao takvi, bez obzira na namjere.

Politika je, međutim, postala i veliko tržište raznih karijerista, uhljeba, poltrona, koji su sve s njom i ništa bez nje. Ta borba za pronalaženjem, nametanjem i profiliranjem sebe, obrazovala je i određene „discipline“ koje kako običan, tako i pronicljiviji svijet prepoznaje, zna nazvati pravim imenom, ali zbog deklarativnosti, ne želi, ne zna ili ne može definirati. Otuda ti pojmovi, nimalo slučajno, govore „više od riječi“. Tu dolazimo do termina „laktanje“, na prvi mah sportskog karaktera, ali daleko je od toga.

Šta predstavlja političko „laktanje“ i ko su „laktaši“? Misli se, vjerovatno, na neki način kako da se iz nekog kvantiteta dođe do kvaliteta. Ipak, i kada bi bila dobra volja i sinergija aktera u nekoj političkoj stranci, ponovo bi se došlo do trenutka odluka i izbora ko će koje mjesto dobiti.

Ko će biti na čelu političkog pokreta, ko visoki funkcioner, ko zastupnik partije od najnižeg do najnižeg nivoa, ko će biti pobjednik diobe kolača, a ko gubitnik nakon pobjedničkog ili nekog koalicionog plijena, a na kraju krajeva, ko „vidljiv“, a ko „nevidljiv“, ko će uspijeti, a ko neće među ogromnom većinom koje u politici i zajedničkom djelovanju spaja interes!

Borba za poziciju u partiji i van partije u odnosu na borbu s drugim partijama, zapravo, borba za vlast i prevlast podrazumijeva određene vještine. Te vještine su borba za pozicioniranje sebe samoga u odnosu na druge.

Često se diveći vladarima u prošlosti, vjerujući i njihove zasluge i nadljudske moći, ljudi primitivne ili pokvarene prirode, opijeni govorima ili strahom od odmazde, veličali su sve te najistaknutije među sobom, pod čijim prijestoljem su ležale lobanje „izbačenih iz igre“, a u suvremenom svijetu je visokopozicionirana partijska ili državnička ličnost, ista ta. Logično je postaviti pitanje, zašto je baš taj neko tu gdje jeste, a ne neko drugi.

Ako malo zagrebemo pi površini, otkrićemo koliko je „laktova“ bilo zariveno u kosti i meso da bi se došlo do toga. „Laktanje“ znači sve ono nasuprot onome što su teorija prava, demokratija i religija ostavili čovjeku kao pravo i obavezu prema odgovornosti.

Znači li „laktati se“ – biti licemjer, onaj koji drugima radi o glavi, laže, potvara, namješta, priča što jeste i što nije (iza leđa naravno), ili pak ubija drugoga da bi sebe pozicionirao bolje i odnosu na sve one s kojima, tobože, želi mijenjati svijet?

Zar se unutarpartijski sistemi ne razlikuju od spoljnih ideoloških, koji se po prirodi stvari konfrontiraju, samo je u unutarpartijskom sistemu u pitanju zatvoreni, u odnosu na otvoreni konflikt koji uviđamo izvana? Nečeg je mnogo trulijeg u onome što javnost ne vidi, nego u onome što vidi. Čista đavolja posla!

Neuspjeli fini, obrazovani, vaspitani i Bogu odani čovjek, taj hudi, i za mnoge naviknute na stanje prljavih igara protiv drugih, posmatra se nesposobnim ukoliko ne uspije da se „snađe“ među hijenama koje isto govore javno kao i on, isto se smiju kao i on, istome streme kao i on, samo ne postupaju po istim životnim i profesionalnim principima. „Laktaši“, zapravo, svo vrijeme lažu i uništavaju svakog konkurenta, pa će tako sjediti i predstavljati se najboljim prijateljem svakome onome kog koga osjete konkurenciju ili kakvu statusnu opasnost, a posebno radno superiornu ili intelektualnu, jer se protiv takvih bore najžešće.

Zašto intelektualaca u politici nikada nema dovoljno, pa tek onih dostojanstvenih i religioznih, ili kako etički profiliranih, nije za kuditi, već za razumjeti. Ima, prosto, ljudi koji ne žele biti omraženi Bogu i ljudima, koji ne žele zlom postizati sebi dobro i koji promišljaju i trude se da pod nebeskim svodom pronađu alternative za svoju egzistenciju, makar krenuli putem neizvjesnog. „Laktanje“ – ta omražena osobina ljudskih karikatura, nije za časne, već za nečasne.

Često su među tim nesposobnima i duhovno bolesni, zaraženi i unaprijed propali što više pomjeraju granicu svoje pokvarenosti, zato što ju kao takvu uvijek neki drugi „ambiciozniji laktaši“, žele pomjetiti. Karma, sudbina, ili šta li je, ali ko drugom kopa jamu – sam u nju pada!

Autor je doktorand, publicista i urednik, redovni član NUNS-a i IFJ-a