Ljubav i strast u vrhu vlasti 1Tatjana Milivojević Foto: Privatna arhiva

Mnogo toga dramatičnog se događa i smenjuje od kraja prošle godine i početka ove nove 2023. godine. Nešto od toga je krupno i veoma važno, a mnogo toga je napumpano i inscenirano. Kako je realnost sve neumoljivija, tako jeftina propaganda dodaje gas, ali je izgubila na inovativnosti.

Retorički dramski repertoar se istrošio, pa se reciklira, ali mu se dodaje više žestine ne bi li se barem održali prethodni mobilizatorski efekti na ciljnu javnost. Alternacija izliva patetike i uvreda dobija na ubrzanju kako spoljni, ali i unutrašnji pritisci rastu, sada već do tačke pucanja.

Način funkcionisanja i javnog komuniciranja vladajuće većine i njenog predvodnika je isti, tipiziran, stereotipan, samo još intenzivniji. Ali počinju da fale pogrdne reči: posle izdajnika, stranih plaćenika, stvorova, ološa sa dna kace i sl., besnih, prezrivih i podrugljivih grimasa i intonacija, vulgarnih poslaničkih gestova, nema se dalje kud, dolazi do zamornog ponavljanja.

Doduše, pojavljuju se tu i tamo neki pokušaji vizuelne kreativnosti, poput umnoženih slika čopora vukova, ili ptičije metafore orlovskih grudi predsednika i pilećih grudi lažnih patriota. Valja se, jer nije lako istaći se u beskonačnom kopiranju jedni drugih, a zapravo imitaciji stila svog soliste i dirigenta.

Niko tu nije, što bi rekli filozofi, ličnost po sebi i za sebe. Svako se svakim može zameniti, a da se ni ne primeti. Nije samo ni do eskalacije prostaštva u cilju razgorevanja pomalo ugasle vatre vere i podrške. Vlada u redovima krojača naših sudbina i neka panika, jer je sve teže održati privid. Odatle sve više prazne gestikulacije, buke i besa.

U svom tom vučjem sivilu, ističe se ipak jedan fenomen, koji suštinski nije nov, nije nešto na šta nas nisu već navikli, ali je primer još jednog prelaženja ionako već pređenih svih ovdašnjih rastegljivih granica ukusa i mere. Primer toga kad kvantitet pređe u (negativni) kvalitet.

Jeste da se u brzoj smeni događaja i pseudodogađaja radi o malo bajatom ispadu, ali je tipski, svako malo se ponavlja i ponavljaće se. Radi se o premijerkinoj odbrani Sina i Oca onomad („Šta mislite zašto je osedeo?“). Neka me neko ispravi ako grešim, ali koliko znam, nigde u svetu nije viđeno da predsednik/ca neke vlade ni bestrasno, kamoli strastveno uskače u javnu arenu da odbrani kralja lavova i njegovo poodraslo mladunče od smrtonosnih napada nekih novinarskih pitanja.

Koja, zna se, nisu pitanja, nego skrivene otrovne strele, distribuirane od nekih tamo centara moći koji želeći zlo Ocu i Sinu, žele, razume se, zlo Srbiji i svekolikom srpskom svetu. Pitanja, koja toliko pogađaju jesu nezgodna, što i treba da budu. To vam je misija i svrha novinarstva, za razliku od partijsko-propagandnih biltena. Zgodna pitanja ni nisu pitanja, nego pozitivne afirmacije u upitnoj formi, mali prijateljski podsticaji za samohvalu.

No vratimo se pomenutom fenomenu, nadasve originalnom u savremenom svetu. Fenomenu strasne ljubavi na državnom nivou (dovoljno bi bilo zabrinjavajuće da premijer/ka jedne zemlje vrši ulogu portparola, pi-ara predsednika i bez osećajnog viška). Imamo, naime, na mestu predsednika države ne samo jednog izmučenog oca svoje dece, već i oca nacije.

Jeste, ljubav je bolna. Otac toliko voli Sina svojega, kao i svoju zemlju, a Nacija toliko voli Oca, da je nepojamno da ne deli tu njegovu ljubav. Roditeljska ljubav mora biti bezuslovna, bezrezervna, slepa. Ona ne pita, ne iznosi primedbe, ne kritikuje, jer inače ne bi bila Ljubav.

Premijerka, koja po Ustavu srpskom zauzima najviši položaj u izvršnoj vlasti, ali ga je dragovoljno prepustila svom šefu – da li zato što ne može drugačije, iz osećanja zahvalnosti što se uopšte tu našla, da li iz interesa ili iskreno, od srca, ili sve to zajedno – samopregorno, dirljivo, mistično-ritualno voli izuzetnog, jednog i jedinstvenog Oca.

Ona ga bezumno voli i nema te sile koja će je sprečiti da isturi sebe kao živi štit ispred ranjenog, osedelog ljubljenog. Pa se tako, u zanosu, zaklinje, milion puta da dirnete u Sina, odnosno Oca mučenika, milion puta ću (i horski ćemo) odgovoriti. Ta ljubav nadahnjuje gorepomenutu metaforu orlovskih i pilećih grudi.

Upitah se, odakle izvire takva, političko-državničkoj delatnosti, javnoj komunikaciji i ponašanju tuđa i neprikladna povišena emocionalnost; iracionalnost poznata nam u ličnoj, intimnoj sferi, ali civilizacijski nespojiva sa savremenim javnim delovanjem. Javilo mi se u više prilika, dok sam sa antropološko-psihološkom radoznalošću slušala i posmatrala premijerkinu neverbalnu komunikaciju, konkretno facijalnu ekspresiju, da tu ima mnogo preglumljivanja, šmire.

U situacijama kad veliča lik i delo svog predsednika, kad izražava svoju neiscrpnu empatiju za njegove roditeljske i državničke muke, izraz lica se nekako ne uklapa. Postoji nesklad između sadržaja i forme, (pre)jakih reči i prilično statične mimike, blago namrštenog čela i podignute obrve (jedne, ne obe). Isto važi i za sve druge oficijelne sledbenike kulta predsednika-monarha-gurua. Neka vrsta automatizovanog, robotizovanog sleda reči, mimike i ponašanja kao pod hipnotičkom sugestijom.

Možda je bolje tako, mislim se, donekle mi je laknulo. Kad je već to sve toliko kičasto, neukusno, bljak, bolje onda da se radi o pseudoljubavi, o interesu ili nuždi, nego, ne daj bože, o iskrenoj  mahnitoj ljubavi u vrhu vlasti.

A da, smrtno opasni po državni poredak neprijatelj Marko Vidojković je morao u ilegalu. Nema panike među vukovima i u orlovskim grudima?

Autorka je psihoterapeutkinja i filozofkinja

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari