Mali mrav, mali mrav

Pjesma počinje hipnotičkim svingom sanjive livade koja se budi. Već drugim stihom slušalac iz nevine pastorale biva kafkijanski bačen u poziciju insekta. Koristi se faunski mikroplan da se lagano zađe u polje erosa. Livada postaje mjesto zbivanja pohotnih solucija. Pjesnik mrava usmjerava ka putenoj Ajši. Očas dobijamo slavni distih: Livada, livada, sanjiva se budi / mali mrav kreće se niz Ajšine grudi.

Obrati pažnju kako poeta koristi prijedlog „niz“. to govori o monumentalnosti Ajšine biste, tog organskog bastiona što se drži visoko i sa kojeg siroti mrav nema kud nego dolje. Ne ide mrav „kroz“, što bi ukazivalo na bušnost i pihtijasto stanje materije, niti se penje „uz“, što bi izazvalo osjećaj zamora i sizifovske nedostatnost. Naprotiv, ovo pjesničko „niz“ sasvim odgovara hedonističkoj viziji i zabavnom štimungu pjesme, što zna svako ko se ikad spustio niz sisolik proplanak i pjevušio hitove folk parade.

U čemu je genijalnost ovog velikog hita drevne Jugoslavije? Uzmimo glavnu ideju – svakom je nekad mrav ušao ispod majice. Erotska se fantazija gradi iz posve životnog, neerotičnog motiva, da bi naprasno skončala u animalnoj fantaziji. Pjesnik želi da ustupi svoj humani integritet i plešući na tankoj žici lascivnosti podaje svoje mjesto mravu, samo da bi ostvario seksualni imperativ u nadrealnoj rokadi. Pa kaže: „jooooj, kad bi hteo da menjamo mesto!“

Svojevremeno je ove stihove lukačevskoj analizi podvrgao bard narodnog melosa Boki Milošević. On je zaključio da socijalistički gledano mrav nije dobar za stihove o seksu, jer simboliše rad, pa bi bolje bilo da je pjesnik drugarici Ajši u brushalter spustio nešto sitnoburžoasko, npr. bubamaru. Nevjerovatno da je stvaralac Miloševićevog ranga govorio na ovakav način. Kao da nikad nije džezirao, Boki Milošević ispade komunistički cenzor, pa sam sklon i da sumnjam u validnost ovog internet apokrifa.

Istoriju rađe čitam sa papira, evo uzmimo nešto domaće iz tih godina, npr. titogradsko „Stvaranje“, koje donosi tekst Henrija Milera o bestidnosti u erotskom jeziku. U članku se kaže otprilike ovako: pjesnik mora da bude mrav, a nikako bubamara, jer ne bira pjesnik svoje riječi, već riječi nastaju po ćudima više sile, zakonima koji su strogi kao u prirodi.

Dakle, čista sila je obuzela Pljevljaka Ruždiju Krupu kad je početkom osamdesetih napisao „Malog mrava“ u čast neke pribojske trbušne plesačice; taj motiv je baš takav morao napolje, makar srušio zaključke XI Kongresa SKJ koji su iznijeti na početku junskog broja „Stvaranja“ iz 1978. Malo sam prelistavao, računao i ukopčao da sam rođen tačno devet mjeseci kasnije. Izgleda da mi nije slučajno baš ovaj broj časopisa došao pod ruku. „Stvaranje“ koje je izašlo u realnom vremenu mog stvaranja! Pa još u njemu tekst Henrija Milera, i ne samo njega, nego pride i erotski pjesmuljci budvanina Miroslava Zanovića (1761-1834).

E sad slijedi obrt – ovaj zaboravljeni paštrovski poeta neće da opjeva ni mrava, ni bubamaru, ni jelenka, nego u ženske grudi pušta jednu sasvim neuglednu prikazu  – buvu. Pa kaže: Ah da mi se buhon satvoriti, ja bih znao đe bih ljetovao, a u zimu đe bih zimovao.

Neki pjesnički motivi su vječni, lijepo vam kažem. Poezija jednim buvljim skokom siđe s nebeskih visina, preskoči trista ljeta unazad. Skakavac u Laboratoriji zvuka lasno nađe rukavac. Pada mi na pamet Oda stenici, slovenačkog barda Frana Milčinskog Ježeka, koji pjeva zatvorski bluz toj maloj krvopiji kroz čiji se stomak bratime krvna zrnca svih sužanja. Možda bi se ovaj internacionalistički motiv svidio Bokiju Miloševiću…

Neki pjesnički motivi su vječni, baš kao mali mrav, ta benigna muzička smijurija, paradni hit Tomislava Čolovića s početka mog životnog puta. Erotika je tad bila na trafikama i u diskografskim kućama, bilježena, analizirana, nekad i gušena, ali svakako sveprisutna u stilu epohe i u njenom trešu. Seksualna energija pratila se kao državni resurs, što je naravno glupost, jer bi samo jedan mali impuls mladalačke želje bio dovoljan da oduva sve države istočnog bloka. Sa prodorom zapadnih medija to se i desilo, golotinja je prodata za reklamni prostor nove ideologije slobode.

A ovdje i danas – gdje smo sa erotikom i umije li ta sloboda da pjeva? O seksu se vatreno govori samo kad nekog optuže za silovanje. Seks je u dekretima političkog i pravnog. Seksualna želja nabija se u podzemlje, porno razuzdanost hrani religijsku pokoru. Rijaliti fafanja ispod roze dekice, erotizacija ekrana i ubistvo mašte. Provejava ozbiljna nekrofilija. Neljubavni život savremenog Balkanca pun je bodlji požude i završava na internetu, u slikama tuđeg uspjeha.

Ali pored svega toga, srce još nije potonulo, četiri decenije kasnije, još se čovjek nasmije istom refrenu, mali mrav marljivo radi kao evergrin, kao organski par antena jednog svijeta, živog makar u sjećanju.

Autor je pisac i novinar iz Podgorice