Malo razumevanja za izbeglice

Primarno opredjeljenje je da se problem izbjeglica ne može rješavati bez njih samih. Samim tim i bez jedinstvenog sistema njihovog samoorganizovanja kao inicijalnog, osjećajnog i kontrolnog okidača. To pokazuje i istorijska sinteza izbjeglištva u Srbiji tokom posljeratnih konflikata u posljednja dva vijeka.

Na brojnim sastancima zvaničnika i u medijima, ne prestaje da se poentira aktuelnost i obaveznost Sarajevske regionalne konferencije s početka 2005. godine i njene deklaracije koju su donijeli predstavnici vodećih državnih institucija BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, uz učešće Evropske komisije, OEBS-a i UNHCR-a. Naravno, bez predstavnika izbjeglica. Iako je ova konferencija zaključila da se izbjegličko pitanje riješi za godinu dana, ono je danas u još neizvjesnijem i težem stanju nego prije pet godina.

Još jedan primjer s kraja 2008. godine i početka 2009. godine. Naime, 6. decembra 2008. godine Vlada Srbije usvojila je Platformu o rješavanju perspektive izbjeglica iz Hrvatske, koje se nalaze u Srbiji. U ponuđenim i potpisanim papirima konstatovane su brojne „naduvane“ činjenice, kao što su: Srbija je od 1991. pružila utočište za 850.000 ljudi ugroženih ratom, a u ovom trenutku u Srbiji živi 97.000 izbjeglica, od kojih je 75 odsto iz Hrvatske. Srbija je omogućila da 200.000 izbjeglica iz Hrvatske uzme državljanstvo Srbije kao bitan korak u lokalnoj integraciji.

Međutim, zabrinjavajuće je da niko i ne pokušava da odgovori na relevantna pitanja: kako je moguće riješiti perspektivu izbjeglica iz Hrvatske, a stavljati „pod tepih“ izbjeglice iz BiH; zatim, gdje se „izgubilo“ preostalih 500.000 izbjeglica; ko je odgovoran što se ne sprovode zaključci o izbjeglicama, zašto se u procese ne uključuju legitimni predstavnici izbjeglica, ko je odgovoran i kakve posljedice snose ministri koji su animirali izbjeglice da uzmu državljanstvo Srbije kako bi dobili po 1.000 eura iz fonda akcija; ko je odgovoran da su još uvijek na snazi kontradiktorne odredbe sporazuma o socijalnom osiguranju i penzijama koje je potpisala Vlada Srbije, a Ustavni sud se o tome godinama ne izjašnjava, iako je tim odredbama ljudski, moralno, socijalno i zdravstveno ugroženo najmanje 160.000 izbjeglica – penzionera (sa članovima njihovih domaćinstava preko 450.000 ljudi); gdje su skrajnute pare namijenjene rješavanju problema izbjeglica (mediji su u avgustu ove godine objavili da je visoki predstavnik UN za izbjeglice – gospodin Antonio Gutereš, obezbedio sedam miliona dolara za ove potrebe); ko je odgovoran što se stalno prolongira vrijeme održavanja regionalne konferencije o izbjeglicama u Beogradu. Svakako, pitanje svih pitanja glasi: zašto izbjeglištvo još uvijek nema tretman temeljnog ljudskog pitanja, a na čemu je posebno insistirao gospodin Gutereš, ali bez odgovarajuće recepcije i u institucijama i u javnosti.

Osvjedočeni prijatelj (a samim tim i kritičar) srpskog naroda, dr Robert Arčibald Rajs, zabilježio je, kako je napisao za „buduće generacije“, brojne mane nosilaca vlasti i moći u procesu rješavanja položaja ugroženih društvenih grupa, posebno izbjeglica, a od kojih posebno navodimo: jagma za bogatstvom kao božanstvom, neznanje i površnost u pristupu problemima, mediokritetstvo i egoizam, korupcija, grabež i samoljublje, stranačke i regionalne jednostranosti, zloupotrebe privatizacije u svrhu ličnog bogaćenja, jurnjava za funkcijama, izbjegavanje normativnog regulisanja ove oblasti, neodgovornost u institucijama parlamentarnog sistema…

Ova upozorenja objektivnog istraživača i velikog stručnjaka imaju svoju potvrdu i u aktuelnim prilikama Srbije, i Balkana u cjelini. Jer, na ovim prostorima i dalje, kao i prije 90 godina, dominira egoizam mediokriteta, kada je u pitanju izbjeglištvo. Takvu ocjenu daju i 334 (86 odsto) anketirana predstavnika izbjeglica. To ilustruju nenamenskim trošenjem sredstava, nedemokratskim odlučivanjem i zaobilaženjem legitimnih predstavnika izbjeglica u svim situacijama. Zabrinutost za budućnost ovakvim stanjem izražava svaki drugi intervjuisani (261).

Ohrabrujući su podaci iz navedenog istraživanja da je od 517 predstavnika izbjeglica, njih 501 (97 odsto), spremno ne samo da se uključi u projektovani sistem volonterskog organizovanja nego i da se odgovorno uključi u praktično izvršavanje projektovanih zadataka.

Autor je predsjednik Udruženja izbjeglica i prognanika u Srbiji