Moji prvi monaški dani: Odlomak iz knjige vladike Grigorija

Monaški život za mene je bio kao ona knjiga istoimenog naslova: strogih, na momente surovih pravila koja sam prihvatio ni u snu ne pomišljajući na napuštanje ili odustajanje. Međutim, čovjek – koliko god bio opredijeljen za nešto – zna svjesno ili podsvjesno šta mu je prijatno a šta neprijatno. Meni je bilo neprijatno da sam sebi perem veš, da ustajem vrlo rano, da idem na jutarnju službu na kojoj ljudi više nešto mrmolje nego što čitaju, a o pjevanju da ne govorimo. Šta je bilo prijatno?

Prisustvo nekih dragih duša i, prije svega, sreća u tome što je iguman, otac Lazar, bio toliko normalan i što je pazio na tu grupu u crno obučenih ljudi, koji su, činilo mi se, „šareniji“ od bilo koje druge skupine na svijetu. Koliko je samo važno da je taj koji donosi najvažnije odluke normalan. Kada bih ponekad s čuđenjem pred njim konstatovao kako je to naše bratstvo i sestrinstvo neobično, razvukao bi mu se osmijeh od uva do uva i ukazali bi se uredni i jednaki zubi, a onda bi izrekao rečenicu koja je, očigledno, bila plod promišljanja i gorkog iskustva: „Sve original do originala!“

Iako sam bio oduševljen njegovom pameću i ovom konstatacijom, pomišljao sam kako je težak njegov život s njima, tj. s nama. Njegov monaški život dotad je već bio bolan – potucao se kojekuda, obnavljao je u drveće i šikaru zarasle stare manastire. Bio je i u Hilandaru, iz kojeg se vratio zbog vlage, jer premda dosta snažan, bio je bolešljiv. Ali sad je tu i to je donijelo mir svima, pa i njemu, jer očigledno nije više imao kuda, niti je htio da ide nekuda drugo. Po svemu sudeći, dosadilo mu je da se potuca i da stranstvuje, a osjećao je, rekao bih, da tu, u Ostrogu, može da napravi nešto značajno. Nešto važno, iako smo mi kao bratstvo stvarno ličili na nemoguću misiju. Međutim, vjera zaista može činiti čuda.

Elem, jedan od tih neobičnih monaških likova jeste pjesnik koji me tjera da čitam i komentarišem njegove pjesme. Pjesme su bile ništa drugo nego najozbiljnija moguća uputnica za psihijatriju, ali njegov entuzijazam i radost dok čita te nesuvisle rečenice zbunjuju me toliko da pomišljam kako su one, u stvari, konci koje on sam plete i za njih se drži kao da čvrsto stoji na zemlji. Volim poeziju, imam utisak kako je ona ljekovita, iako, moram priznati, nikada nisam pomišljao da svojevrsnu snagu može imati i loša poezija. Šalio sam se s njim i govorio mu da je njegova poezija gorka, nesladunjava, a da je gorko zapravo ljekovito. Kupio sam ga tim riječima za sva vremena, a sebe ukopao duboko do pojasa, jer je svakog jutra dolazio s novom pjesmom. Nisam imao snage da mu iskreno kažem kako je to što piše skroz bez veze, a nisam nalazio ni načina da mu pomognem. Uprkos svemu, kada god ga vidim kako ide ka meni, pomislim, evo mog Pjesnika. Ali ni on nije glup iako je bio pomalo lud. Ponekad bi mi s lica pročitao da je neka od tih čudnih pjesama bila još luđa nego inače i onda bi, valjda u strahu da ne izgubi jedinu publiku, rekao:

– Popraviću ovo, srediću je malo bolje, ali osjećaš li – govorio je – kako je duboka ideja?

– Da – odgovarao sam već iznemogao.

Među njima je bio i Isaija, moj sabrat i neka vrsta starješine, najdivniji i najčudniji, najjednostavniji i najsloženiji čovjek koga sam do ovog trenutka sreo u ionako zapetljanom svijetu. Istina, on je smušen za sva ovosvjetska pitanja, ali za neke suštinske i važne stvari je pravi genije. Poznajem Isaiju još sa studija teologije u Beogradu; već tada je bio neobičan – dobar i istovremeno komplikovan. Ni u snu mi se nije činilo mogućim da ćemo nas dvojica živjeti zajedno u istoj kući. Apsolutno različiti, držali smo se nekih principa, pa sam tako ja zahtijevao da kako god bili (ne)raspoloženi moramo biti ljubazni i pozdravljati jedan drugoga kada se sretnemo, a njemu je to djelovalo glupo… Međutim, nadilazio je sebe i pozdravljao bi me, pritom uvijek pokazujući kada to radi iskreno, a kada neiskreno. Naše teološke rasprave su vrlo žestoke, iskrene, pune nekih domišljatih budalaština i u njima se često ne zna ko je pobjednik a ko poraženi. Jedanput sam ga svojim stavovima skroz satjerao u ćošak: bio je nemoćan, osjećao sam da više nema argumenata. Iznenada mi je pružio ruku rekavši da sam jako ubjedljiv i da očigledno bolje znam neke stvari od njega.

– Ali dopusti mi da na kraju kažem samo jednu rečenicu, pa da se ova duga rasprava završi – dodao je brže-bolje.

– Reci – izgovorih pobjedonosno.

– Najvažnije od svega – nastavio je samozadovoljno i sasvim uvjeren u to što govori – najvažnije od svega jeste da je „iksan“ (čovjek) zdrav.

Bio sam šokiran i potpuno preneražen, ali sljedeće sekunde prasnuli smo obojica u smijeh koji nismo mogli zaustaviti; odjekivala je od neobuzdanog smijeha cijela trpezarija u kojoj smo raspravljali. „O, Bože, kakav lik i kakav preokret“, pomislih. On nema sujetu kao drugi ljudi, ali je neobičan. Možda ga ipak najbolje opisuje njegov predmonaški život u kojem je on bio sin oca kamiondžije, koji bi, kada bi našao njegove sveske s ispisanim pjesmama, pijan vikao: „O, Bože, čime sam ti ovoliko zgriješio!?“ Jednom se sa svojim drugom dogovorio da idu na put oko svijeta tako što će krenuti jedan na istok a drugi na zapad. Njemu je pripao zapad, a njegov drug je krenuo na istok.

– I kako se to završilo? – upitah znatiželjno.

– To je bilo 1984 – odgovori kroz smijeh – krenuli smo iz Doboja, a završilo se tako što su nakon pola godine mog druga uhapsili u Japanu, a mene su sutradan uhvatili u Prnjavoru i vratili me ocu koji me je dugo poslije toga držao u nekoj vrsti kućnog pritvora.

Sve njegove priče su toliko neobične, uostalom kao i on sam, ali njegov unutrašnji svijet tako moćno i neobjašnjivo privlači ljude ka Hristu i Crkvi. Čudio sam se tome voleći istovremeno svakim danom sve više tog čovjeka kojeg sam u malo čemu shvatao.

(odlomak iz knjige „Stranac u šumi“ vladike Grigorija u izdanju Lagune objavljujemo uz saglasnost autora i izdavača. Knjiga se može nabaviti u svim knjižarama Delfi i Lagune)

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.