Naknadna istina

Izgleda da je Bosni i Hercegovini, između ostalog, namijenjena i sudbina da posluži brojnim osobama koje su preko i oko nje tutnjale, da na njenoj tragediji dobro i zarade. Dok su obavljali razne dužnosti u misijama međunarodne zajednice, svi su bili enormno dobro plaćeni. Veliki dio međunarodne pomoći odlazio je upravo u njihove džepove. Ali, ni to im nije bilo dovoljno, pa su se mnogi od njih pobrinuli da i nakon odlaska kroz razne intervjue ili knjige dobro unovče svoju misiju vezanu za bosanskohercegovačku tragediju.
Najnoviji dokaz za to jeste netom objavljena knjiga bivše glasnogovornice Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu Florens Hartman. U knjizi „Mir i kazna“ Hartmanova teško optužuje velike sile – SAD, Rusiju, Francusku i Veliku Britaniju – za totalnu opstrukciju rada tog suda, a svjetske lidere za saučesništvo u najgorem pokolju u Evropi nakon holokausta. Kao dokaze svojoj optužbi Hartmanova navodi tri drastična primjera: Dejtonski sporazum, nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću i uzaludne potrage za Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem. Pri tome citira i glavnu hašku tužiteljicu Karlu del Ponte, čija je glasnogovornica bila punih šest godina: „Nepravedno je što politika sprečava naš rad“.
Da bi mogle upravljati tom sudskom institucijom, koju su Ujedinjene nacije osnovale 1993. godine, zapadne zemlje su, tvrdi Hartman, organizirale unutarnju sabotažu udruženu s uskraćivanjem informacija i dodaje da nikada neće dati sve informacije kojima raspolažu. I na račun velikih sila izriče još jednu tešku optužbu: Zapad je spreman da 2010. godine zatvori Haški tribunal, prije nego što Karadžić i Mladić stignu u njegove ćelije.
Nije Florens Hartman ni prva, a vjerojatno ni posljednja osoba koja će javnosti saopćiti neke važne stvari tek nakon odlaska s dužnosti. A ona sigurno mnogo toga zna jer prije nego što je postala glasnogovornica, bila je dopisnica Le Mondea s Balkana. Teške optužbe na račun i Karle del Ponte i samog Tribunala nedavno je iznio i bivši zamjenik haške tužiteljice Džefri Najs. On tvrdi da je tužiteljica po dogovoru s Beogradom odbila da Međunarodnom sudu pravde u Hagu dostavi dokaze o tome da je Srbija izvršila genocid u BIH. Ali, to je izjavio tek nakon što je umro Milošević, protiv koga je Najs zastupao optužnicu, i nakon što je ostao bez posla u Hagu.
Slično postupa i tvorac Dejtonskog sporazuma Ričard Holbruk koji je i primorao Armiju RBIH da stane pred Banjom Lukom i bošnjačku stranu da potpiše Dejtonski sporazum kojim je genocidna tvorevina Republika Srpska stekla status entiteta. Danas uporno izjavljuje da je to bila greška, ali tek nakon što se ta RS dobrano primakla svom krajnjem cilju – Srbiji.
Nema sumnje da i Ričard Holbruk, i Džefri Najs, i Florens Hartman govore istinu. To cijeli svijet vidi i zna. Ali, postavlja se pitanje zašto su svi oni ćutali kad su morali (pro)govoriti istinu? Da su je na vrijeme saopćavali, možda bi od toga Bosna i Hercegovina i imala koristi. Godinama su na tragediji i sudbini ove zemlje basnoslovno zarađivali, a prikrivali istinu. I nisu jedini. I nakon što su postali neobavezne ličnosti, oni peru svoju savjest i dodatno pune džepove. A Bosna i Hercegovina se sve više primiče sudbini kakvu su joj namijenili Milošević i Tuđman.
Možda će, jednog dana, poput Holbruka, Najsa i Hartmanove postupiti i sama Karla del Ponte. Kad od njezine istine BIH ne bude imala nikakve koristi.