„Naše jedino buduće je danas“: Povodom dvadesete godišnjice ubistva dr Zorana Đinđića

Fenomen narodne mudrosti na našim otužnim balkanskim meridijanima kroji političke misli i svakodnevnicu običnog življa. Ko je ta, da prostite, što je ta: narodna mudrost?

Elem, od neznanog kolektivnog junaka ovjekovječene, prenešene s koljena na koljeno, misli jednog podneblja. Opisi mentalnog sklopa i nepisanih društvenih pravila ponašanja.

Čemu služe narodne mudrosti, pitate se?

Odgovor se krije u samom nazivu. Narodna, pa još dodaj na to i mudrost. Klasični oksimoron, kontradiktornost, a opet sa šarmantnim prizvukom kolektivne autoritativnosti.

Sada već unervoženi čitalac kazuje: ja, i? Mnogo toga rečeno u uvodnim redovima, a malo kazano.

U tumačenju se uvijek polazi od leksike, dakle, tumači onako kako je zapisano. Narodna, mudrost. Narod je skupina ljudi sa zajedničkim imenom povezanih dugom pripadnošću istoj ekonomskoj ili društvenoj zajednici, zajedničkom historijom, kulturom, sviješću itd., osnovni i najširi sloj društva kojem obično pripada uloga čuvara izvornih običaja, tj. stanovništvo. Narodni je pridjev, sa značenjem: koji pripada narodu.

Mudrost je osobina onoga koji je mudar, sposobnost zrelog rasuđivanja, zdravorazumsko zaključivanje.

Narodna mudrost je dakle zdravorazumsko zaključivanje skupine ljudi zajedničke historije i kulture, koja ima ulogu da čuva izvorne običaje.

Sve jasno, reklo bi se. Ali, avaj. Jaz između teorije i prakse, često je nepremostiv. Teško da ima plastičnijeg primjera od narodne mudrosti. Teorijski, nema potrebe da se objašnjava šta je „naš narod“.

Praktično, narodna mudrost: pognutu glavu sablja ne siječe je „naša“ i u Skoplju i u Bihaću. Vrag je vazda u detaljima.

Ali nećemo zakerati, jednom narod, vazda narod, sve je to isto, osim što na Balkanu ništa isto nije, jer mi vazda počinjemo ispočetka. Ako i pređemo preko ovog semantičkog detalja, belaj nas tek čeka iza ugla.

Da bismo ozbiljno shvatili sintagmu narodna mudrost, preduslov po definiciji značenja riječi je da sposobnost mudrosti – zdravorazumskog zaključivanja, posjeduje samo onaj koji je mudar.

A narod, taj kolektivitet je kao što znamo, otkad je svijeta i vijeka, oduvijek bio poznat po mudrosti. Uvijek je kolektiv imao taj istančani poriv za zdravorazumsko zaključivanje.

O tom istančanom nepcu za ukus mudrosti, ponešto nam govore primjeri Sokrata, Galilea Galileja pa i Zorana Đinđića.

I tako smo jednostavno došli do zaključka da je oda nedefenisanoj generičkoj grupi neznanih junaka u vidu sintagme: narodna mudrost, pokušaj prisvajanja osobina kojima se individua diči jer je „mudrost njegova“ bez da je zabilježen ikakav njegov umni upliv u proces.

Narodskim riječnikom: la’ko je tuđim, gloginje mlatit! A još bolje ako se tuđe izdaje kao moje.

Ako je u pitanju spoj nespojivog, pa šta onda omogućava narodnim mudrostima da opstaju, da odolijevaju zubu vremena? Jer kako to onda da veli narod: samo prave vrijednosti ne nagriza zub vremena!

Narodna mudrost daje privid autoritativnosti. Štembilj kolektiva (unanimously approved by nation) daje notu poželjnog mišljenja! U toru možda i smrdi, ali je svakako toplo. Rijetko ‘ko se i usudi zapitati, a zašto se narodna mudrost uzima kao nesporna i istinita.

Jedino što je istinski odolilo zubu vremena je genijalnost individue, pojedinca.

Dakle, teorija Galilea Galileja se održala i nakon pola milenija, a Sokratova djela i učenici su i danas podjednako aktuelni kao i prije dva milenija, dok nisam siguran da je preostalih petstojedan Atenjanin iz porote na Sokratovom suđenju, koji su tada bili produžena ruka narodne mudrosti, danas prihvaćeno kao simbol zdravorazumskog zaključivanja.

Dakle, riječima velikana drame Josipa Pejakovića: [narod], znam ja nas, jebo nas.

Narodna mudrost opstaje i kao izraz ljudske potrebe za mistifikacijom, uz nesporno priznavanje autoriteta pameti samo ako je bez potpisa. Potpis kontaminira pamet jer se budi i zavist. Po principu: nemoj ti meni njegove pameti, znam je njega i njegove, od zla oca, od gore matere.

Ali, ne ispravi niko krivu Drinu, pa ako već narodna mudrost ostaje po principu, sve je prolazno, samo je narodna mudrost vječna, i to se da protabiriti, sve u našu korist, ja kako drugačije.

U moru narodnih izreka, ima jedna koja glasi: bolje vrabac u ruci, nego golub na grani! Leksika jasna, značenje je upitno.

Šta nam narod kazuje ovom mudrošću?

Ovo se u narodu koristi kada se kara nezasito čeljade, koje bi hljeba preko pogače. Subverzivna poruka sužnjim da ne propitkuju zatečeno stanje, da ne teže neslućenim visinama, da se kreću u postavljenim okvirima, da ne narušavaju uspostavljeni balans sredine.

Ali, ako nas narodna mudrost uči da je ljepota u oku posmatrača, onda zašto ne zaključiti da je i kazivanje ove narodne mudrosti u svakome od nas.

Baš kako je kazivao i sam Zoran Đinđić, budi promjena koju priželjkuješ! Šta ako smisao nije u zadržavanju status quo, po principu imaš vrapca, ne zapitkuj, tako ti je, kako ti je!

Velim, šta i samo šta ako je smisao moguće pronaći u vrapcu.

Dakle, šta ako je fokus mudrosti na tome da se zagledamo u vrapca (u ono što nam je u ruci), a ne samo u tome da sa sjetom gledamo ka golubu na grani i da se kanimo ćorava posla, da se ne „ventramo“ po granama sa kojih nam je pad izvjestan uz gubitak vrapca.

Pokušajmo za potrebe ove bajke, mudrost kazivanja prebaciti sa prihvatanja surove stvarnosti i odustajanja od ganjanja vraga, ka promišljanju kako vrapca učinim sretnim, korisnim, raspjevanim, kako da to bude jedan čio vrabac koji redovno leti, bez da se javlja potreba za većom pticom.

Šta ako je vrabac naša postojeća sadašnjost? A šta ako je golub upitna budućnost?

To bi značilo da nam je narodna mudrost kazala da je ta sadašnjost jedino što imamo i da nema repriznog vrapca. Naše je da milujemo vrapca, da mu dajemo iće i piće umjereno sve po makrobiotičkim standardima, da ga podstičemo da leti, da cvrkuće i da pronosi vedar duh i raspoloženje svojim užim i širim zavičajem.

Sadašnjost je ono što imamo, a odlaganje sadašnjosti je život u budućnosti.

Ne zaboravite da nisam ja, već narodna mudrost to kaziva (čitaoče, tupim ti oštricu kritike): odlaganje sadašnjosti zbog boljeg života u budućnosti je neizvjesni golub sa grane, koji morebit bidne, a morebit da neće.

I prema tome, zašto smo pod uticajem hektičnog načina modernog života odustali od sebe i svoje sadašnjosti, zašto se tješimo budućim neizvjesnim događajima, za koje je jedino izvjesna upitnost: da li će biti i kako će biti.

Šta ako nam mudrost poručuje da živimo kao da sutra ne postoji, jer repriznog programa neće biti, a mi, kao narod se trudimo da tu poruku vijekovima iskrivimo.

Šta ako se bogatstvo samo od sebe uvećati neće, sanjana pozicija desiti neće, ako veća ljubav od sadašnje ne postoji, a i ako sve to postoji i bude, jedno je izvjesno, nikada se više osim baš danas, moje današnje, neće zvati sadašnjošću, već će biti davno svršeno prošlo vrijeme.

Možda je došlo vrijeme da iluzije budućnosti ostavimo po strani, jer budućnost nam je svijetla tačno onoliko koliko nam je obojena sadašnjost.

Sadašnjost je jedina izvjesna budućnost. Ostavi to po strani, sve u svoje doba, drži vodu dok majstori odu, a kad ću živit?

I zato nije budućnost ta koja će nam se desiti, već je na nama da našu sadašnjost, naše društvo, našu okolinu, našu porodicu učinimo našom projiciranom budućnošću.

Budućnost trebamo demaskirati, jer ona stvara privid života u izostanku sadašnjosti. Ona nam olakšava neprijatnu svakodnevnicu, a naš jedini izlaz nije u iščekivanju, već u preduzimanju. Naša jedina nada je u slikanju svakodnevnice, jer boje koje mi koristimo svojim kistovima su upravo one boje kojima bojimo stanje svoje sutrašnjice.

Iščekivana budućnost, sa turobnom svakodnevnicom nezadovoljstva je zagarantovano puna kišnih oblaka. Sadašnjost proživljena sa optimizmom, borbom punom elana, okolina kojoj pružamo pažnju i dajemo podstrek, je upravo naša ihodišna tačka.

I zato, ne prihvatajući tezu prebacivanja odgovornosti na druge krilaticom: tamo negdje pendrek praši, naprijed naši, naprijed naši, možda bi bilo smisleno preuzeti palicu svog života u sopstvene ruke, bez usvajanja alibi životne mantre o unaprijed zadanoj datosti života i nadi da će promjena jednog čovjeka (bez da smo to mi sami) uticati na promjene.

Da bi se to učinilo, za početak bismo trebali propitati narodne mudrosti i njihova tumačenja, ali odmah nailazimo na prepreku, kako to da činimo kada se koncept „naših“ obrazovnih sistema svodi na nekritičku upotrebu napamet naučenog gradiva.

Pa i to je možda neki početak, reforma obrazovnog sistema, možda za početak u osnovnim porodičnim ćelijama – vlastitim domovima, vlastitim glavama, sa fokusom na podsticanje kritičkog promišljanja i praktične upotrebe savladanog gradiva.

I baš kako je dr Zoran Đinđić zagovarao „budi promjena koju priželjkuješ“ jer na to nas obavezuje i prošlost, ili’ti što bi napisao jedan lucidan dečko, vragolaste prirode, idealist, mangup u klupama gimnazijske učionice: naše sutra je crveno, kao ruže njihove krvi.

Taj mali će kasnije postati simbolom progresivnih filozofskih misli, beskompromisnosti i ujedno putokaz nekim novim generacijama na našim meridijanima, da može i drugim putima do ovih tužnih kojima neumoljivo gonimo.

Povodom dvadesete godišnjice ubistva dr Zorana Đinđića, uz napomenu da se gašenjem jednog života, progresivne ideje koje je neko živio ne gase.

Autor je pravnik iz Sarajeva

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.