Ne ide Hrvat rado u vojnike

Iako se Hrvatska kao članica NATO pakta obvezala da će za obranu izdvajati dva posto BDP-a, Vlada (još uvijek) nije ispoštovala to obećanje; predsjednik države Milanović, ujedno i vrhovni zapovjednik HV, stalno upozorava da se to stanje mora pod hitno promjeniti i popraviti, ali ga (još) nitko nije (po)slušao.

Oprema i tehnika uglavnom su zastarjele, obnavljaju se stihijski i u velikoj mjeri ovisimo o donacijama SAD; novca za sve dramatično nedostaje, a potrebe su ogromne: primjerice RH nema niti jednu tvornicu streljiva, tako da je čak i u tom za vojsku prevažnom segmentu ovisna o drugima.

Istina, posljednjih smo godina kupili stotinjak kvalitetnih oklopnih vozila (tipa Patria i Bradley), nešto velikih američkih helikoptera (Kiowa) i 12 rabljenih, francuskih zrakoplova Rafal (isporuka se tek očekuje), ali vojni stručnjaci opominju kako su posvema zapuštene protuzračna obrana i mornarica, a o kadrovskim problemima, općenito nedostatku ljudstva, da se i ne govori.

Međutim, od kako je početkom ove godine predsjednik Srbije A. Vučić aktualizirao vraćanje obveznog služenja vojnog roka u susjednoj zemlji, što je u RH izazvalo brojne reakcije i posebice uzbunilo čitavu hrvatsku desnicu, uvijek antisrpski raspoloženu, Plenković je uočivši koliko je ta tema veliki (pred)izborni potencijal, a u Hrvatskoj su izbori pred vratima, preko noći promjenio ploču i naložio novom ministr obrane Ivanu Anušiću da njegovo ministarstvo, zajedno s Glavnim stožerom OS HV, na čelu s admiralom Robertom Hranjom, izradi prijedlog/koncept obvezne vojne obuke (koja je u RH suspendirana još od 2008).

Naravno, Anušić je to obrazložio sigurnosnim ugrozama kojim je Hrvatska izložena, prije svega je spomenuo rat u Ukrajini, ali i krajnje nestabilno stanje na jugoistoku Europe, koje zahtjeva „određene aktivnosti“.

Kao odgovorna Vlada, gledajući krizna žarišta oko nas, moramo se pripremiti za sve vrste ugroza, tvrdi Plenković, a neki dan na sastanku NATO-a u Bruxellesu, Anušić je najavio da će za skori summit zapadne vojne alijanse inicirati raspravu o „hibridnom ratovanju deklariranih i nedeklariranih saveznika Rusije na jugoistoku Europe“, misleći na Putinovo agresivno uplitanje i utjecaj na balkansku političku scenu, prije svega na Vučića i njegovo „zatezanje“ u riješavanju pitanja Kosova, koje srbijanski šef države „plaća“ otvorenim odbijanjem uvođenja sankcija ruskom režimu. Bez ikakve dvojbe, po Plenkoviću i Anušiću, Srbija i Vučić su produžena ruka, po svjetski mir, pogubne Putinove politike.

Osim toga, hrvatska ratoborna desnica, kojoj Anušić „dušom i srcem“ pripada, ali dakako suspreže se to javno obznaniti, upozorava da je Srbija posljednjih godina uložila ogromna financijska i materijalna sredstva u osnaživanje svojih vojnih potencijala (posebice protuzračne obrane i kopnenih postrojbi) i pita se: za kakav rat i protiv koga se to Srbi pripremaju? Vučić je također obećao nabavku „ganc“ novih francuskih Rafala (posao vrijedan tri milijarde eura), a u ime „podizanja odbrambenih sposobnosti Vojske Srbije“, najavio je i vraćanje obveznog služenja vojnog roka.

Sve je to mobiliziralo, prvo hrvatsku desnicu, a sada i Plenkovića da „brzopotezno“ reagiraju i tako će uskoro ministar Anušić dostaviti predsjedniku i premijeru tri varijante „novog“, obveznog služenja vojnog roka (tijekom tri, šest ili devet mjeseci; godišnje bi služilo 17.000 mladića, a djevojke dragovoljno), ali veliko je pitanje koliko su sve ove priče i prijedlozi uopće realni, posebice s ogledom na zadane rokove, jer cijela ova „stvar“ bi trebala zaživjeti od 1. siječnja, iduće 2025. godine.

Nedomišljenost cijelog projekta „odmrzavanja“ obveze služenja vojske, jasno ilustrira da se radi o čisto predizbornom štosu bez ikakvog realnog pokrića, a da je tomu uistinu tako govore i same činjenice, jer premijer nije odgovorio niti na jedno od ključnih pitanja koja se sama po sebi nameću.

Ako se već ide u jednu od tri ponuđene varijante, onda to imperativno zahtjeva i temeljitu preradu/doradu svih dokumenata koji se odnose na sigurnosnu situaciju RH, budući da postojeći ne spominju nikakvu neposrednu opasnost kojoj bi naša zemlja bila izložena.

Ali, o tomu ni slova. Osim toga, ova velika, nova (re)kompozicija vojske iziskuje ogromna financijska ulaganja i velike organizacijske pripreme; i po najskromnijim procjenama državu bi svaki ročnik, primjerice za vrijeme tromjesečne obuke (najizglednija varijanta), stajao najmanje 5.000 eura, a dobivao bi i plaću/stimulaciju u visinin od 700 eura.

Odakle, iz kojih izvora bi se namakla neophodna sredstva?

Također, se ne zna tko bi sve bio pozvan na služenje vojnog roka; svi vojno sposobni mladići, ili bi ipak odabir bio selektivan; po kojem kriteriju?

Stanje vojnih objekata i vojarni, blago rečeno u više je nego lošem stanju; obnova i adaptacija postojećih, ili izgradnja novih zahtjeva pripreme i sredstva, kojih nema, kao ni dovoljno vremena da se sve to realizira u zacrtanom roku.

Po nekim neslužbenim procjenama za ponovno pokretanje cijelog pogona obveznog služenja vojnog roka, bilo bi potrebno 70 milijuna eura, ali kada se tu uračunaju troškovi struje, vode, grijanja, osiguranja…onda su troškovi višestruko veći.

Nije poznata niti cijena opremanja ročnika potrebnim naoružanjem, ali se zna da bi tromjesečna obuka iziskivala i angažiranost do 2.000 (do)časnika, a za i onako kadrovski devastiranu vojsku to je ovog trena preveliki zalogaj.

Stručnjaci također opominju kako tromjesečna obuka ne bi bila dostatna za puno i efikasno ovladavanje potrebnim vještinama, već bi se to moglo tek posredovanjem šestomjesečne (a daleko više, devetomjesečne) obuke. Dakako, što je više mjeseci, to je i projekt skuplji.

Ali, hajde da je sve to riješivo u kratkom roku (a nije), dvije stvari su ovog trenutka nepremostive prepreke: priziv savjesti za obavljanje vojne službe; on je u sklopu OS HV zaštićen Ustavom RH i nije ga moguće relativizirati niti zaobići, upozorava profesorica Ustavnog prava, dr. Ana Horvat Vuković sa zagrebačkog Pravnog fakulteta.

Razlozi priziva savjesti (2007. godine gotovo 70 posto mladića po tom je osnovu odbilo ići u vojsku i odlučilo se za civilno služenje, tako da je iduće, 2008. došlo do „zamrzavanja“ obveznog novačenja ročnika) ne moraju biti samo vjerske naravi, a da bi se to izmjenilo, morao bi se izmjeniti i Ustav. Za one koji ne žele u vojsku predviđena je civilna obveza, odnosno obuka za pružanje pomoći pri elementarnim nepogodama, velikim nesrećama i sličnim ugrozama.

Ali, kao što je poznato Ustav nije moguće mijenjati bez dvotrećinske većine, dakle dogovora vladajućih i oporbe, a u ovom trenutku to je u RH ravno znanstvenoj fantastici.

Lijevo-zelena-liberalna oporba se protivi Plenkovićevom naumu i tvrdi da se treba fokusirati na poboljšanje (u svakom pogledu) statusa profesionalne vojske i da bi to bilo daleko učinkovitije, od (novo)planiranih modula.

Time bi se ujedno adekvatnije moglo motivirati mlade da se prihvate vojničkog poziva.

Dakle, bez općeg društvenog konsenzusa, a do njega teško da može doći, ne bi trebalo, sugeriraju na ljevici, niti ići „grlom u jagode“ glede uvođenja obveznog služenja vojnog roka; to je (pre)ozbiljan posao, a da se nasjedne na predizborne kerefeke Andreja Plenkovića, koji uz put rečeno nije u bivšoj državi služio vojni rok (navodno nesposoban), niti je sudjelovao u Domovinskom ratu, iako je bio u najboljoj dobi da se uključi u obranu zemlje, već je Hrvatsku branio na „isturenim“ (diplomatskim) položajima u Bruxellesu ili Pariz.

A, predsjednik Milanović, kojeg se sve ovo, kao vrhovnog zapovjednika HV najviše tiče, također nije sklon Plenkovićevoj inicijativi, već je daleko skloniji onome o čemu priča/predlaže ljevica.

Na sve to, ministar branitelja, general i ratni veteran Tomo Medved „upozorava“ kako „sigurnost Domovine“ nema cijene, ali sve te floskule iz prežvakanog domoljubnog arsenala, malo vrijede, ako o svemu nema jasne računice.

A, nema, jer se u cijeli ovaj projekt ušlo bez ikakvih priprema, kao „bos u trnje“, ali izbori su na vratima i Plenki u želji da pobjedi ne pita za cijenu, jer sve i onako plaća tuđim parama.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.