Ne može kuća biti srećna ako je leš u temelju

Ne može moja Srbija da bude uspešna, na pravcu, ako mi imamo… eto Raška sad… Raška, kolevka srpstva… 250 leševa će izaći…

I ja sam tog mišljenja, iako su ovdje u pitanju riječi Zorana Raškovića, pripadnika paravojne jedinice Šakali. Zahvaljujući i njegovoj saradnji sa Tužilaštvom za ratne zločine, neki od njegovih saboraca osuđeni su za zločine nad kosovskim Albancima.

Svjedočanstvo o vremenu i zlodjelima, ali i ličnim razlozima da progovori, Rašković je podijelio sa autorima dokumentarnog filma SVEDOCI, Ivanom Lalić Majdak i Milošem Teodorovićem, 2014. godine.

Dakle, Raška o kojoj Rašković govori nije ova Raška… Tačnije, Raška je i dalje kolevka srpstva, samo ovaj put govorimo o drugoj masovnoj grobnici. Lokacija Kiževak u toj opštini do sredine novembra skrivala je najmanje 15 tijela. Kad kažem ‘ovaj put govorimo’, ja lažem, jer o činjenici da je taj raški Kiževak peto mjesto u Srbiji na kojem su otkrivene masovne grobnice – ćutimo.

Ćutali smo i kada su grobnice, sa posmrtnim ostacima ukupno 941 albanske žrtve, pronađene u Batajnici, Perućcu, Petrovom Selu i Rudnici – kod Raške. O masovnoj grobnici nisu ćutali samo mediji koji se tematikom kontinuirano bave. Oglasili su se jedan predstavnik opozicije i jedan zastupnik manjinske partije u skoro jednopartijskom parlamentu… Tradicionalno, ovo je bila i tema malog dijela civilnog sektora… I predsjednik Vučić je nešto rekao. A potom je, naravno, dodao „ali“…

Kasnih devedesetih za privremenu cimericu i vječnu prijateljicu dobila sam mladu banjalučku studenticu slikarstva. Bosanski rat je završen, u našem gradiću ima života. Ona izađe vani jedno veče. Kad se ne vrati, a – dobro znam – posljednji kafić se zatvorio, malo se počnem brinuti. Sati prolaze. Ne znam gdje bih je tražila, ne mogu nikog zvati na fiksni telefon u to doba… Da zovem hitnu, bolnicu, policiju? Mislim sve što bi palo na pamet prosječno brižnoj majci. Zebnja i noć nepodnošljive. Ne znati, nemati koga pitati, brinuti, slutiti, strahovati… Nadati se. Premotavati mračne scenarije…

U našem slučaju sve se završilo sretno. Dubina strave tog osjećaja dio je mog emocionalnog pamćenja. Situacije nisu ni za porediti, ali živjeti takvu noć decenijama za porodice nestalih je realnost. Takvih porodica i nepoznatih sudbina još je blizu 10.000. Nisu se vratili, ne zna se gdje su. Svi oni koji su naređivali, prevozili, raskopavali i zakopavali tijela, koji slute pored čega žive, šta jame kriju… Oni znaju! Ali ne žele pomoći da porodice nestalih saznaju, da se smire, i oni i duše.

Premotavam „Svedoke“ da čujem šta je Zoran Rašković još rekao: „Nakon svega što se dešava, ipak sam ja istupio. I ponosan sam na to (i nijednu reč neću da povučem nikad), na moje izvinjenje, mene kao srpskog vojnika albanskom narodu; i da to nije bilo u redu i da ja poštujem njihovu ranu i njihovu bol.“

Dok tražimo odgovore i nestale, željela bih da jedni drugima možemo ovo reći – kao ljudi. Željela bih i da naši politički predstavnici imaju snagu i spremnost za takav iskorak. Bez „ali“! Iskreno vjerujem da samo tad kuća može da bude srećna, a Srbija uspješna, „na pravcu“.

Ječi naša tišina oko Kiževka, Kozareva, Štavlja…