Nelagodnost zbog zločina koji dele javnost

Bez suvišnih kalkulacija se prema prošlosti odnosi i predsjednik Srbije Boris Tadić. Prvenstveno zato što bez ustručavanja govori o zločinima Srba i onima koji su počinjeni nad Srbima, ne ustručava se sa izvinjenjima, odlazi na javne manifestacije posvećene žrtvama. I, sada, predlaže usvajanje rezolucije o Srebrenici. Da ne učinimo korak suviše u pohvali vlasti zadržimo se na konstataciji da Boris Tadić ima vjerodostojnost u osudi zločina i da su njegovi gestovi dobar put ka izgradnji kulture javnog govora o zločinima i odgovornosti. Druge javne ličnosti koje traže osudu tuđih zločina a previde zločine iz redova svog naroda, pa makar se radilo samo o tome da je neko bacio kamen na kolonu nevinih, naprosto nemaju uvjerljivost. Oni su naslijeđeni dio intelektualne organizacije političke mržnje.

Predlog rezolucije o Srebrenici naišao je na uzburkanu reakciju u dijelu javnosti što nije čudno ako se ima u vidu da je suočavanje sa prošlosti težak i mukotrpan proces koji uglavnom ne dobija aplauz na javnoj sceni. Postoji, ipak, razlika u motivima i stavovima oko rezolucije i genocida u Srebrenici.

Razumljiva je reakcija žrtava rata, invalida, logoraša ili izbjeglica koji smatraju da su izdvajanjem Srebrenice njihova stradanja zanemarena. Gestovi suočavanja sa prošlosti izazivaju kod njih potrebu da se progovori i o njihovom stradanju, podsjećanje na prošlost oživljava i njihove rane što psihološki dovodi do određene neosjetljivosti nad nesrećom drugih.

Predvidljiva je i reakcija dijela političke javnosti koja se bori za status zaštitnika nacije i popularnost. Saosjećanje i humanizam su pomalo dosadni za javnost, a priča o nepravdi prema vlastitoj naciji izaziva snažne emocije, mogućnost uzbuđenja i političkog nadahnuća. Vrednujući ove realističke strasti političari se prema prošlosti odnose u skladu sa političkim i ličnim interesima. Prošlost tada ne samo da konstruiše našu ličnost već na djelu je konstrukcija prošlosti prema našim željama.

„Učinio sam to, veli moje pamćenje. To nisam mogao ja učiniti, kaže moj ponos i ostade neumoljiv. Najzad pamćenje popusti“, govorio je Niče.

Pojednostavljeno, pred srpskom javnosti sada stoji izbor između dva koncepta suočavanja: onog prvog njemačkog i onog drugog, izvorno hrvatskog, sada i dominantno srpskog a sve više karakterističnog i za druge istočnoevropske narode.

Podsjetimo, u Njemačkoj nacizam je postao tema o kojoj se od kraja 60-ih prošlog stoljeća otvoreno a često i nemilosrdno raspravlja. Suočavanje sa dešavanjima iz nacističkog perioda prisutno je u školama, na televiziji, u politici i književnosti. Kroz suočavanje Njemačka je prošla težak period, ali se sadašnje generacije više ne prepoznaju u sjenci nacionalsocijalističke prošlosti.

U javnosti Hrvatske je već decenijama na djelu intelektualna paraliza na temu ratnih zločina uz nekritičko prešutkivanje prošlosti. Uspostavljene su stroge definicije ratnih zbivanja, izgrađena je rafinirana refleksivnost u pravdanju zločina, mehanizmi obmane, umanjivanja, poređenja i tek poneko priznanje uz ono obavezno „ali“. Suočavanje se svelo na marketing sa pravilom „najprije pojednostavi a zatim beskonačno ponavljaj“. Usput se igra na kartu pobjednika u svim ratovima, a odnos prema fašizmu se podešava prema trenutnoj koristi uz izbjegavanje otvorene provokacije na međunarodnoj sceni.

Srpska javnost je pokušala preuzeti ovaj recept „zaboravljanja“, ali im je u tome nedostajala podrška velikih sila ili bar njihova nezainteresovanost. Sada imamo s jedne strane liberalnu intelektualnu elitu spremnu da vikne „fašizam“ na pojavu svakog pijanog navijača a koja stradanje Srba oprezno kvalifikuje tek kao povijesnu ružnu zgodu i dio primitivne prošlosti naših naroda. S druge strane imamo nacionalnu ostrašćenu frontu koja se protivi svakoj rezoluciji ili gestu suočavanja navodno čuvajući ponos nacije. Oni se služe uglavnom opštim mjestima, parohijski su usmjereni i barataju sa pojednostavljenim frazama i argumentima usmjerenim za domaću javnost. Njihov odnos prema žrtvama ilustruje dovoljno činjenica da nisu zbrojili srpske žrtve još iz onog rata. Da nije Mirsada Tokače (IDC Sarajevo) ni ovi sadašnji poginuli i stradali Srbi u BiH ne bi bili popisani sa punim imenom i prezimenom već bi se sa njihovim brojem i dalje „onako“ licitiralo.

Ali zato im se zgodnije čini otkrivati najnevjerovatnije špijunske konstrukcije, zavjere i enigme oko počinjenih zločina. Konstruišu se zapleti slično radnjama iz ambicioznijih detektivskih romana gdje se pretpostavlja da je zločinac nemoralan, a žrtva nevina, ali se komplikovanom istragom sve više utvrđuje da je žrtva dobrim dijelom i krivac i uzrok zločina.

Filozof Helmut Dubil, valjda ogorčen, svojevremeno je predložio neobičnu definiciju nacije rekavši da nacije ne nastaju samo iz nekih zajedničkih sistema vrijednosti, osjećaja kolektiviteta… „Leševi u podrumima njihove istorije stvaraju kod ljudi egzistencijalni osjećaj zajedništva… tajna njihova jedinstva krije se i u prećutnom saučesništvu u kolektivnom zločinu.“

A možda u osnovi kolektivnog poricanja prošlosti ne leži samo navodno zajedništvo i dobrobit svoje nacije nego i strah od suočavanja sa ljudskim licem drugog kao žrtve.

Autor je direktor Izbegličkog servisa iz Beograda