Nema kolektivne krivice za Srebrenicu

Ovog puta, neprestana borba, se odnosi na ustrajnost negacije genocida, počinjenog sad već davne 1995. godine, nad Bošnjacima u Srebrenici. Pitam se već danima i mjesecima, od kako je aktuelizovan prijedlog rezolucije u Generalnoj skupštini UN-a, i intenzivirana ta Vučićeva borba, šta je zapravo pozadina tolike količine agresivne negacije, na jednoj i obmanjivanja sopstvenog naroda, na drugoj strani.

Čitao sam predloženi tekst rezolucije, konsultovao pravnike, pratio prijedloge amandmana, s mukom preslušavao Vučićeva i vučićevsko-pinkovska obrazloženja i „argumentacije“ i nikako nisam i ne mogu da objasnim sebi kako i zašto čovjek koji ima višemilionsku podršku i povjerenje u svom narodu toliko ustrajava u obmani sopstvenog naroda.

Jedino što sam našao kao racionalan odgovor jeste da ustvari on brani jednu duboko poraženu ideološko-političku postavku, iz sredine osamdesetih godina prošlog vijeka, koja je pred krahom i ogoljavanjem, a ispotaviće se, ostavila je katastrofalne posljedice za sobom. To je postavka koja se je narativno, a potom i u političko-ratnim praksama, nametnula kao „spasenje“ za srpski narod iz, kako su je ti isti kreatori i protagonisti krstili, „Titoističke Jugoslavije“ i pripreme postavke za stvaranje Velike Srbije.

Ne tvrdim ja ovdje da je model posttitovske jugoslavije bio najpavednije i najsrećnije rješenje, niti osporavam pravo, srpskog i ostalih naroda, na kritiku istog i traganje za boljim i prosperitetnijim modelima. Međutim, ubjeđenja sam da je ovaj model, kojeg skoro četiri decenije živimo, nametnut i sproveden preko Miloševića, a potom reinkarniran i produžen preko Šešeljevog Vučića, najgori i najpogubniji od svih tada mogućih modela.

Da, najgori i najpogubniji, primarno za srpski, a potom i za ostale narode regiona, jer je poništio višedecenijski prosperitet i napredak cjelokupnog društva tog jugoslovenskog prostora, razorio mukotrpno izgrađeno povjerenje i prijateljstva, ostavio za sobom stotine hiljada žrtava pripadnika svih naroda, načinio ekonomsku štetu u hiljadama milijardi dolara, obrazovno, naučno i kulturološki nas obogaljio i sveo na provinciju, nametnuvši nacionalizam kao najveću i jedinu „vrijednost“.

E upravo u prethodnom pasusu ovog teksta leži odgovor za šta se to, u posljednje vrijeme sve češće i žešće, bori Vučić „neprestano“. Bori se za očuvanje i opravdanje jednog nakaradnog višedecenijskog političko-društvenog modela koji je na pragu da porazi i potroši sam sebe. Bori se da taj model poistoveti sa Srbijom i Republikom Srpskom, a kreatore tog modela i stvarne krivce među pojedincima da poistoveti sa svim Srbima, ne bi li na taj način zakamuflirao ili podijelio odgovornost za pustoš i poraz.

Ne bi li se sakrio/li pred istorijom koja neće moći da se izdiktira iz stranačkih kancelarija. Niko među Bošnjacima, niti ostatku realističnog svijeta, nikada nije upro prst o kolektivnoj krivici srpskog naroda za genocid počinjen u Srebrenici, niti bi to imalo smisla. Čak kada se dublje razmisli i analizira jedan od zaljučaka bi mogao biti da su upravo pojedinci među kreatorima i protagonistima tog nakaradnog modela, pored ostalog, osmislisi i sproveli genocid u Srebrenici kako bi inksriminisali što veći broj tadašnjih aktera iz svojih okruženja, da bi kasnije svi morali ćutati i učestvovati u odbrani jedni drugih.

Tako smo došli do toga da političari slave neslavne generale, generali veličaju nečasne političare, sveštenici blagoslovljavaju i ordenjem kamufliraju i jedne i druge, a u stvari su kamuflaža jedni drugima, ubjeđujući-obmanjujući svi zajedno sopstveni narod radi opravdanja i skrivanja ličnih promašaja i krivice, prijeteći narodu kolektivnom stigmom.

Nakon usvajanja rezolucije zemlje sa razvijenim demokratijama i funkcionalnim institucijama će u okviru obrazovnog i drugih kulturoloških sistema objašnjavati svojim društvima šta se je u Srebrenici zapravo desilo i u tome leži još jedna od boljki tih poraženih politika i protagonista jer će se kad tad njihova imena ispisivati uz njihova zlodjela a njihove politike označiti kao najnakaradnije tekovine kraja dvadesetog stoljeća.

Ta Vučićeva „neprestana borba“ u Generalnoj skupštini UN-a svrstala državu Srbiju, u kojoj živimo i za koju se svaki normalan čovjek bori da bude bolja srećnija i uređenija, među krem dela krem zemalja u kojima vladaju autoritarni režimi, u nekima višegodišnji razarajući ratovi i pustoš, a stopa poštovanja ljudskih prava je na poražavajućem minimumu.

Ta neprestana borba nas je, nakon četiri decenije agonija ratova i ludila, svrstala uz Kimovu Sjevernu Koreju, Asadovu Siriju, Putinovu Rusiju, Orbanovu Mađarsku, Lukašenkovu Belorusiju, i ostale čija je imena zemalja teško pravilno napisati a za njihove diktatorske suverene već da ne nagađamo.

Da predstava bude kompletna a predstavnici svih aktera na okupu potrudio se i Patrijarh Porfirije ispraćajući Vučića na put ka NJujorku, pri čemu mi se je, kada sam čuo tu vijest vratila pred oči slika u kojoj jeromonah Gavrilo te ’95-te „blagoslovi“ pripadnike zloglasnih Škorpiona pred odlazak ka Srebrenici, šta je bilo poslije rečeno je kroz svjedočenja, dokaze i sudske presude.

Mnogo puta sam čuo zvuke crkvenih zvona i nikada, ali nikada mi nisu kao muslimanu zasmetala jer sam svjestan da pozivaju Bogu, sem danas. Danas sam tačno u podne sa zvonika novopazarske crkve u Varoš-mahali, poput zvonika diljem „Srpskog sveta“, začuo zvona i prvi put u životu me je od njih prožela jeza i nagušio revolt jer sam ubijeđen da danas nisu zvonila radi slave božije već radi mnogo čega drugog i podrške Vučićevskoj borbi neprestanoj.

Ovo pišem baš danas jer je Vučić najavio da će se sresti sa svojom braćom i setrama Bošnjacima odmah po povratku iz NJujorka, pa mu kao Bošnjak evo idem u susret.

Nadam se da on nema neke svoje privatne Bošnjake koje je planirao sresti radi kakvog performansa i predstave, te da mu susret sa ovim izrečenim stavovima i zapažanjima neće pričiniti nelagodu, već ga podstaći na razmišljanje, radi nas Bošnjaka, jednako koliko i radi sebe i Srba, te radi naše zajedničke budućnosti u kojoj se ne bi trebali sličnim povodima sretati u UN-u.

Na kraju, zašto sve ovo pišem? Nadam se da su nakaradne politike koje su nam potrošile polovine, a nekima i cijele živote, na izdisaju. Nadam se, borim se – u granicama mogućeg, i živim za dan kada će ovom zemljom i zemljama u regionu nacionalizam i sve što proističe iz njega biti sramota a ne jedina „vrijednost“, tema i odrednica. Nadam se Srbiji u kojoj ne umiru već se iznova rađaju i ostvaruju nove i prosperitetnije nade.

Autor je predsednik Građanskog pokreta Sandžaka

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.