Gotovo sa svih strana se najavljuje ubrzanje dijaloga između Kosova i Srbije s ciljem mogućeg potpisivanja „pravno obavezujućeg sporazuma“ između dvije strane.
Međutim, niko ne gaji iluzije da će se ovi dogovori u narednim mjesecima odvijati lahko. S tim u vezi, predsjednik Kosova, Hašim Tači, govori i o „bolnim kompromisima“, dok srbijanski predsjednik, Aleksandar Vučić, redovno ističe riječ – „kompromis“, za koji još nije javno rekao šta on za Srbiju podrazumijeva. Ipak, njegovi bliski saradnici se – posebno ovih dana – ne libe da (in)direktno govore da to zapravo znači podjelu Kosova, koja bi otprilike podrazumijevala da četiri opštine na njegovom sjeveru pripadnu Srbiji.
Govori se također da je bilo neformalnih prijedloga i razgovora o razmjeni te teritorije (inače ekonomski jako bitne Kosovu) sa Preševskom dolinom, čiji bi dio pripao Kosovu.
Kod kosovskih političkih faktora, sem jednoglasnog protivljenja podjeli, još nema konsenzusa između pozicije i opozicije oko “crvenih linija“, odnosno oko formiranja zajedničke ekipe za završne pregovore sa Srbijom, iako na to jedinstvo poziva i predsjednik Thači i premijer vlade Ramush Haradinaj, a ovih dana i predsjednik Skupštine Kadri Veseli, sa pozivom svim partijama u skupštini na dogovor, na kojem su se odazvali uglavnom samo vladajući koalicioni partneri.
Međunarodna zajednica, računajući tu i SAD, podržava dijalog i zahtjeva „pravno obavezujuće rješenje“. Razgovori se ionako vode u Briselu pod pokroviteljstvom EU i uz posredništvo njene visoke predstavnice – Mogerini…
Bošnjaci Kosova, kao druga nevećinska zajednica po broju poslije Srba, i kao narod koji je oduvijek bio prisutan u opštinama na sjeveru Kosova, kako po svom broju tako i po zasebnim naseljima i vlasništvu nad nekretninama i zemljom, iako oslabljeni, politički svakako podijeljeni i bez pomoći sa bilo čije strane, ipak se ne smiju ponovo isključiti i iz ove završne faze dijaloga, jer im u suprotnome niko ne može garantovati da će njihova prava biti adekvatno zaštićena eventualnim sporazumom/ma, pogotovo oko opština na sjeveru Kosova.
Treba ovdje napomenuti da nema sumnje da nije u interesu Bošnjaka bilo kakva podjela Kosova ili razmjena teritorija, jer će u oba slučaja ovaj kosovski narod izgubiti i broj svojih ljudi i svoju teritoriju, odnosno bošnjačka naselja.
A da se neprisustvom u razgovorima gubi i ono malo što se dobija, podsjetimo na par potpisanih sporazuma u Briselu unazad nekoliko godina, na primjer – onaj o sudovima i tužilaštvu.
Naime, taj sporazum, kako sam i u više prilika u Skupštini Kosova u svojstvu bivšeg zastupnika, javno isticao – jeste bio i ostao dvoetnički jer je tačno precizirao samo broj Albanaca i Srba za sudije i tužioce, i time (ne samo po meni !) prekršio direktno i odredbe kosovskog ustava i Plana Martija Ahtisarija za Kosovo.
Slična je iliti ista bila situacija i oko svih drugih sporazuma koji su se doticali “integracija srpske manjine na sjeveru“, odnosno zapošljavanja u kosovskoj policiji, administraciji, itd., gdje su zaposleni samo pripadnici srpske zajednice.
Pored kršenja prava na zapošljavanje, Bošnjaci u opštinama na sjeveru nemaju osnovno nacionalno pravo na školovanje svoje djece na maternjem – bosanskom jeziku, a što njihovi sunarodnici koji žive u drugim opštinama na Kosovu to ljudsko pravo imaju, evo 19 godina zaredom… itd…
Zašto se o ovome šutjelo ili malo govorilo, d(r)uga je priča.
Međutim, treba kazati da Bošnjaci na sjeveru zapravo i nemaju slobode govora da bi ovo javno i jasno tražili ili pak istrajali u tome. Postoje, naravno, uvijek izuzeci, poput donedavnog odbornika u SO Sjeverna Mitrovica, g. Nedžada Ugljanina, koji, nažalost, nije (re)izabran zbog niza okolnosti i griješki na izborima među Bošnjacima, tako da sad Bošnjaci nit u toj opštini niti u Leposaviću nemaju odbornike u lokalnim skupštinama.
A kad smo kod slobode i bezbjednosti u tom dijelu Kosova, podsjetimo se da se još nije pomaklo u rasvijetljavanju ubistva Šefke Salkovića, bošnjačke nacionalnosti i političkog aktiviste iz Rvatske, Leposavić, iz decembra 2010. kao i još nekih ubistava i teških ranjavanja vatrenim oružjem nad pripadnicima ove zajednice.
Neki od njih preživjelih se u međuvremenu potucaju po Južnoj Mitrovici sa svojom porodicom, kojima ništa nije pomogla nit lokalna nit centralna kosovska vlast, iako su za nju radili kao komesari CIK-a na sjeveru.
Uzimajući u obzir sve ovo, i fakat da Bošnjaci iz “Bošnjačke mahale“ u Mitrovici i velikog naselja Rvatske u Leposaviću, te u drugim mjestima, još opstaju usprkos svim velikim izazovima i masovnom iseljavanju poslije rata na Kosovu, predstavnici Bošnjaka, Vlada, predsjednik, čelni čovjek Skupštine Kosova, kao i međunarodna zajednica, trebaju da urade sve što mogu da legitimni interesi ove stare nacionalne zajednice u tom dijelu Kosova budu predmetom svih sporazuma i (pod)zakonskih akata!
Dok bi sadašnje uključivanje u dijalog, legitimnih predstavnika Bošnjaka Kosova, odnosno u pregovaračku ekipu i njena najavljena radna tijela – bila prva stepenica na putu ostvarivanja ovih legalnih i demokratskih očekivanja.
U svakom slučaju, bošnjački predstavnici su u svim fazama kosovske krize davali konstruktivan doprinos miru i pravednom rješenju, kao i suživotu za sve građane Kosova.
Autor je aktuelni zamenik ministra u kosovskoj vladi, a bio je i bošnjački zastupnik u prethodnom sazivu Skupštine Kosova
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
