Dva reprezentativna sindikata, Samostalni i Nezavisnost, ujedinjeni su već par meseci u borbi protiv izmena Zakona o radu, a ovih dana se vode pregovori da im se formalno priključe i članice Srpskog sindikalnog fronta, koje su paralelno jesenas krenule u sličnu borbu. Najbitnije sindikalne centrale Srbije sada su otvoreno i u frontu protiv drugih predloga iz resora Ministarstva privrede.


Zasad svi oni saglasni su u zahtevu za smenu ministra privrede Saše Radulovića, jer najviše primedbi imaju na izmene zakona koje je on predložio. Zahtevi sindikalnih vođa proširuju se i na ostale zakone, o stečaju i privatizaciji, koje je najavio Radulović, iako je nesporno da se novim rešenjima u tom delu radnička prava ipak proširuju, a stepen zaštite zaposlenih uvećava. Pomalo je nejasno zašto je baš ministar privrede glavna meta, i zašto sindikate nije, na primer, ujedinio prethodni zakon o privatizaciji, koji je pre 12 godina radnike potpuno isključio iz procesa prodaje firmi, iako su, formalno bar, bili suvlasnici, a takođe je, prema grubim procenama, zatvorio oko 700.000 radnih mesta. Ili sada važeći zakon o stečaju, koji im ne garantuje isplatu zaostalih zarada.

U fokusu sindikalnog nezadovoljstva nije ni ministar finansija Nebojša Krstić, u čijoj je nadležnosti Poreska uprava, koja ne uspeva da natera poslodavce da zaposlenima uplaćuju zarade i doprinose, kao ni ministar rada, čiji su inspektori takođe bespomoćni u takvim situacijama. Na meti nije ni premijer Ivica Dačić, koji još malo pa godinu dana ne zakazuje sednicu Socijalno-ekonomskog saveta, koji je zakonom utvrđeno mesto dijaloga između predstavnika radnika, poslodavaca i države.

A u ovoj zemlji je postalo odavno jasno kako nešto mora da se menja. Jer, ako privreda više ne uspeva da proizvede ni polovinu onoga što je mogla pre četvrt veka, ako država stranim kreditorima duguje gotovo 20 milijardi evra, a nezaposlenost je premašila 25 odsto, onda je očigledno da ovakav model ne funkcioniše. Poučeni dosadašnjim trendovima, promene su obično bolne, i idu preko leđa najslabije karike u sistemu – građana, radnika. U tom smislu, ako iza strategijskog sabijanja redova sindikata (iako očigledno veoma zakasnelog, jer je javna rasprava o novom zakonu u radu završena) ne stoji borba za očuvanje sopstvenih pozicija, nego potreba da se država natera da u ekonomskoj krizi i besparici vodi veću brigu o stanovništvu, da postane odgovorna i poštuje „pravila igre“, sigurno je da će sindikati postati daleko respektabilniji partner za pregovore sa državom i sa poslodavcima. Samo, pitanje je da li će zajednički front zaista biti stvoren i koliko će potrajati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari