Nevine Hitlerove pristalice

Međutim, čovjek snuje…

Pročitavši navedeni tekst u prvi mah pomislih kako u redakciji „Danasa“ mora da radi urednik – šaljivdžija, veseljak koji je pod smušeni napis nekog pripitog zamlate potpisao uglednog vršačkog književnika Dragog Bugarčića (nadalje De Bea), mog dugogodišnjeg kolegu. Ima u „Danasu“ takvih, duhovitih urednika što i od otpada naprave pitu, a onda se prisjetih da su se u spornu temu pored De Bea svojedobno involvirala i ozbiljna imena (vladika šabački Lavrentije i premijer – predsjednik Vučić) tako da tu mjesta za šalu ne može biti.

Šta je zajedničko brojnim mojim oponentima? Već površno čitanje ukazuje da se svi (od zamlate nadalje) bave isključivo posljedicama zanemarujući uzroke tako da u prvi (i jedini) plan dolaze nemoćni i nesretni stradalnici iz Gakova, Jarka i drugih logora, dok potpuno (do iščeznuća) nestaju sve žrtve nacizma pale u Vojvodini i drugdje u prethodne četiri ratne godine. Kao da prije 1945. uopšte nije postojala 1941, 1942, 1943, 1944… kao da nemoćnih, nesretnih i nevinih nije bilo i ranije.

Kao drugo, ukazao sam u prethodnom tekstu na to kako je potpuno nemoguće da poratni stradalnici nisu ništa znali o poslovima svojih najbližih tokom svih ratnih godina. Zašto se nisu bunili, zašto nisu spašavali svoje komšije? Zašto su šutke dozvolili da u Banatu njihovi najmiliji usmrte fantastičnih i nezamislivih 92,8 procenata jevrejske populacije?

Kao treće, (a o tome sam takođe već pisao – vidjeti „Paor s bajonetom“) nisu podunavske Švabe stradale kako zamlate uporno tvrde zbog toga što su to što jesu (podunavske Švabe) jer su one (Švabe) to bile i kroz prethodnih dvjesta-trista godina kad su mirno i spokojno živjele među domaćim Srbima, Mađarima, Romima, Rumunima, Rusinima, Jevrejima, Hrvatima i drugim ovdašnjim življem.

I na kraju, kao najbitnije, dolazi četvrto, dolazi glavni junak koga među mojim oponentima ne spominju ni veliki igrači ni ovaj sitnjež oko njih. Radi se, naravno, o Adolfu Hitleru. Samo njega u čitavoj ovoj priči nekako (gotovo slučajno?) nema, a neće se valjda naći perce da kaže kako uloga tog imena u svekolikoj tragediji nije bila presudna. Jer je upravo njegova ideologija, dakle nacizam, pretvorila pitomog paora u zvijer.

U Kikindi, odakle su moji (pradjed Henrik Breider upisuje svog starijeg sina Gezu, mog djeda, daleke 1894. godine u prvi razred srpske škole – vidjeti papir u kikindskom arhivu), nije bilo nedićevaca pa ni četnika tako da je pradjed u kasnim osamdesetim godinama života avgusta 1941. trudom Sepovih „kadrova“ utovaren u kamion i nakon Topovskih šupa na beogradskoj Autokomandi dotjeran na livadu u Jabuci pored Pančeva da bi (tako star i nemoćan) tamo bio streljan i naknadno spaljen. Treba li i njega da zaboravim, njega koji nije vješao „svastiku“ na krov niti se učlanjivao u Kulturbund? O diviziji „Princ Eugen“ ovog puta da ne kažemo ni slovca.

Na kraju, izlazim sa predlogom – neka se na mjestima svih nekadašnjih logora za podunavske Švabe podignu spomen-obilježja na kojima će stajati kako su u tim neljudskim uslovima stradale žene, starci i djeca, gotovo svi nevini, ali istovremeno i gotovo svi pristalice Adolfa Hitlera. Jer je jedino to čitava istina za koju se svi navodno zalažemo. Istina je, naime, istina istom kad je cjelovita, kad nijedan njen komadić nije sakriven.

A što se zamlate tiče, razumijem njegovu ljubav prema alkoholu, ali ne i prema okupatoru. Osim ako to dvoje iz nekog razloga nije povezano.

Autor je književnik