Nije srpski ćutati 1Foto: Fonet/Miloš Ivanović

Izbori za šefa države samo što nisu; u svakom slučaju biće održani za manje od stotinu dana, a skoro da nam je nepoznat dan izbora, što je u državama koje drže do tradicije i modernih institucija neshvatljivo.

Međutim, nije u pitanju samo dan izbora, već nam je nepoznanica ceo objektivni kontekst u kojem bi trebalo da budu održani za budućnost države značajni izbori, a tu pre svega spadaju predizborni uslovi kojim bi pravna država jemčila fer uslove za sve aktere, pa zatim sve ostalo što ide uz to.

Kako očekivati demokratske i fer izbore, bez čega bolje i da ih nema, ako imamo nesporno beskičmeno i udvoričko ponašanje svih nacionalnih medija, a pre svega Javnog servisa, u kome nema objektivnog informisanja, niti debata, već najmanje dve godine, osim što smo neprekidno prepušteni iracionalizmu jednog političkog aktera!?

Mogu li iskrene opozicione političke snage – stranke i pojedinci kao svakodnevne i svakovrsne žrtve po razrađenom sistemu „medija-hijena“ (prof. dr Slobodan Antonić), kao etikete za svaku vrstu diskriminacije i pogroma, već više od četiri godine – pritiskom na Vladu, odnosno jednog političkog aktera izdejstvovati iole ravnopravnu izbornu utakmicu za ovo kratko vreme? Malo verovatno, jer čini se da nema stvarne političke volje da se u nesvakidašnjoj stvarnosti po oponente vlasti, poput one iz devedesetih prošlog veka, dođe do postavljanja minimalističkih (pred)uslova, pa onda u klinču sa vlastima, istraje u zahtevima, po cenu bojkota, kojem bi se pribeglo obavezno ukoliko se ne obezbedi minimum-minimuma ispod kojeg bi izbori bili bezrazložni!

Dobra je politička praksa stvarnih političkih oponenata Miloševićevom režimu iz devedesetih prošlog veka. Tada su svoju sudbinu stavili na kocku – 1997. godine,“aktivno“ (DS) ili pasivno (DSS), ignorišući dva turnusa predsedničkih izbora. Ta dva slučaja jesu uzor političkog karaktera. Upravo činjenica da su ove dve političke stranke i njihovi lideri kao nagradu za njihovu političku vrlinu „slistili“ za manje od tri godine taj režim, protiv koga se referendumski negativno glasalo kada je narodu došlo do „duvara“, pokazuje put kojim se u već sličnom objektivnom kontekstu ne sme ređe ići.

Šta može biti donji minimum za medijske uslove bez kojih ne može biti fer izbora? Pa svakako opet dobra politička praksa, sa prethodnih predsedničkih izbora (2012.), u kojima pobednik – sadašnji šef države – nije imao ozbiljnih primedbi. A i kako bi imao kada je u predizborno i izborno vreme učestvovao u TV debatama svake vrste, na svakom od kanala nacionalne pokrivenosti, sve do one na TV Prva u „Nije srpski ćutati“, autorskoj emisiji sadašnjeg direktora RTS, kada je opravdavao svoju akademsku kvalifikaciju sa sumnjivog univerziteta; do duela sa pobednikom prvog izbornog kruga; preko čuvenih terevenki u kojima je periodično učestvovao sa svojim tada već reformisanim „sinom“, kao vaistinu vođa opozicije u „Magazin IN“ (TV Pink) s javnim estradnim facama, sve se šegačeći trivijalnom konverzacijom, za vremena za koje će posle pobede tvrditi da je upravo tadašnja vlast (koja im je obezbedila te medijske mogućnosti!) proizvodila štetne posledice po narod i državu; pa sve do live prenosa legendarnog stiropor mitinga godinu dana pre izbora (opet TV Pink).

Upravo ovi primeri, bez obzira što se kod nas sve brzo zaboravlja jesu i moraju biti merilo ispod kojih se u sektoru medijskih uslova ne može ići, a njihovo prihvatanje jeste i pitanje časti sadašnjeg šefa države, koji iste mora garantovati, jer je to imao kada je pobedio!

Autor je advokat i bivši predsednik opštine Blace

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari