O borbi za osvajanje „Politike“

„31. jul 1992. Danas nije izašla ‘Politika’ kao ni druga izdanja NIP. Svi zaposleni u toj novinskoj kući stupili su u generalni štrajk, jer su protiv donošenja zakona o ‘javnom preduzeću Politika’ koji je Skupštini Srbije predložila vlada Radomana Božovića. Štrajkači optužuju vladu Srbije da ‘predloženi zakon onemogućava slobodu javne reči i ustavnu obavezu istinitog i objektivnog informisanja javnosti’. Vlada, pak, tvrdoglavo ponavlja da je zakon čiste ekonomske prirode, da je vlada, gotovo svjetlosnim godinama mjereno, daleko od grešne pomisli da u svoje ruke zgrabi uređivačku politiku lista. Vlada se zaklinje da predloženim zakonom želi da spriječi pljačku društvene imovine, anarhiju i grabež u neregularnoj transformaciji preduzeća u dioničarsko društvo po zamisli radničkog savjeta NIP. Vlada insistira da se ta transformacija obavi prodajom dionica, a ne podjelom dionica. Radomanova vlada ukazuje prstom na grm u kojem čuči zec, pa veli da direktor Minović, kojeg Srbija zna kao asa novinarske amoralnosti – vlada veli da direktor Minović sa užim krugom ljudi namjerava da se ponaša kao vlasnik i da takvo ‘kardeljevsko’ grupnovlasničko shvatanje vlada neće tolerisati. Minović se od režimske podrepnice preko noći preobrazio u borca protiv tiranije nad slobodom informisanja. Lideri opozicije koji su do juče Minovića držali za etalon uredničke režimske udvorice, sad su stali uz njega, zasuli ga hvalom, opasali štitom svojih obraza i načinili od njega jednog od heroja našeg vremena.

Javna bitka za ‘Politiku’, ona nadzemna, građanima vidljiva, na blatnjavom terenu, nemilosrdna je, ostrašćena, dresovi boraca razdrti, strgnuti – nije od njih ostalo ni krpice, pa se pred našim očima bjelasaju gola prkna zajapurenih, razdraženih napadača, branilaca, arbitara, navijača – pred nama je samorazgolićena gomila ambicioznih, beskrupuloznih političara, zapravo politikanata, koji su se dočepali govornica, mikrofona, megafona, trgova, štamparija, elektronskih medija, pa nas otuda danonoćno šibaju pljuskom svojih štampanih i govornih manipulativnih proizvoda.

1. avgust 1992. Slobodan Milošević se predomislio, nije potpisao ukaz o zakonu o javnom preduzeću Politika, jer ga je predsjednik Ustavnog suda Srbije uvjerio da se neke odredbe predloženog zakona kose sa Ustavom Republike Srbije. Milošević se budi tek kad snijevajući padne s kreveta.

On je izubijan od tih učestalih sudara sa podom.“