O jeziku da ti pojem rode: Lični stav Jaroslava Pecnika

Zakon je, tvrdi Gavran „moderan, jednostavan, kratak, jasan i odmjeren“, a uvjeren je da će tijekom javne rasprave/savjetovanja „doživjeti i dodatna poboljšanja“.

Ujedno, podsjetio je zaboravnu hrvatsku javnost, kao i one koji drže da je takav zakon nepotreban, anakron i da ima izrazito voluntarističke, politikantske konotacije, kako 16 europskih država ima svoj zakon o jeziku i da je nedavno to učinila i Ukrajina, naglašavajući kako takav zakon ima kulturološke, identitetske, ali i političke dimenzije.

Nesumnjivo, time je želio „začepit usta“ kritičarima „s ljevice“ odakle i dolaze najžešći, u pravilu utemeljeni otpori prema inicijativi MH začetoj u siječnju 2022, da se posebnim zakonom uredi korištenje jezika.

GAVRANOVA INICIJATIVA: Iz redova kritičara Gavranova inicijative podsjećaju da je od 2005. do 2012. postojalo Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika, a ukinula ga je SDP vlada, jer se pokazalo i potvrdilo neučinkovitim i nepotrebnim, budući se jezik razvija „svojim putom“ neovisno o bilo kakvom i(li) kojem zakonskom pritisku.

Ali, kako bi podebljao važnost što hitnijeg donošenja zakona o jeziku, Gavran je podsjetio kako su i „naši susjedi“ Srbi donijeli čak dva zakona o svom jeziku (1991. i 1993), kao i Zakon o zaštiti ćirilice (prije pet godina) i tako svim nevjernim Tomama jasno stavio do znanja kako je vrijeme da i Hrvati „počnu skrbiti o svom jeziku i njegovoj javnoj i službenoj uporabi“ i time bi se konačno ostvario stoljetni san, začet još 1842. kad je prvi predsjednik i osnivač MH, grof Janko Drašković naglasio zaštitu jezika kao prioritet, a na čijem je tragu 1967. bila donešena i „glasovita“ Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koja je od komunističko-unitarističkih vlastodržaca bila žestoka osuđena kao „nacionalistička rabota“.

Po mišljenju brojnih zagovornika Matičine inicijative, donošenju zakona se protive oni koji i na ovaj način pokušavaju negirati hrvatski identitet, a predstavnici Vlade RH su napomenuli kako zakon nije i neće biti represivan, puristički, neće nikoga sankcionirati, već ga treba shvatiti kao pomoć razvoju hrvatskog jezika i osiguranje da „ide ukorak s vremenom“, jer hrvatski se jezik stalno i sustavno pokušava dezintegirati; danas prije svega promicanjem „zajedničkog, policentričnog bosansko-hrvatsko-srpskog jezika“, što su jezikoslovni unitaristi očitovali Deklaracijom o zajedničkom jeziku (2017), kao i nizom drugih pokušaja suspendiranja čakavskog, kajkavskog ili bunjevačkog govora, odnosno zlatne formule (ča-kaj-što) hrvatskog jezika trojedinog po svojoj naravi.

Što sve (sažeto iznešeno) piše u Nacrtu zakona o hrvatskom jeziku? Vlada RH će osnovati Vijeće za hrvatski jezik, sastavljeno od 15 stručnjaka za jezik; to će biti koordinacijsko i savjetodavno tijelo koje će skrbiti o jeziku, promicati kulturu hrvatskog jezika u službenoj i javnoj uporabi, te se baviti pitanjima zaštite bogatstva hrvatskog jezika.

Kandidate za članove Vijeće predlagat će HAZU, Matica hrvatska, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Hrvatsko filološko društvo, šest javnih sveučilišta, dva društva prevoditelja, te Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, s tim da se u naredne dvije godine Vlada RH obvezuje donijeti Nacionalni plan hrvatske jezične politike, uz popis prioriteta ciljeva i mjera. Osim toga, državna tijela vlasti bit će dužna zaposliti lektore kako bi službeni akti na nacionalnoj i europskoj razini bili jezično uređeni, dok se neće mješati u komunikaciju među građanima, niti u „umjetničko izražavanje“, tu sve ostaje kako i jest, osobna sloboda izražavanja ničim neće biti ugrožena.

KOZARAČKOG KOLA VIŠE NEMA: Međutim, čini se da je književnik Davor Velnić, u svom domoljubnom nagnuću otvorenije pojasnio sukus i sažeo suštinu ove zakonske inicijative: „Zakon o hrvatskom jeziku samo atribuira i potvrđuje suverenost RH, ali je u isti mah i lakmus za antihrvatstvo i način da maska intelektualne blaziranosti spadne s agitpropovskog lica.

Nakon što je u javnost izašao prijedlog zakona agitpropovci i orjunaši više se ne uspijevaju suzdržati pa reže i laju puni stare gorčine za sve što miriše na hrvatski… No pogledajmo istini u oči i progovorimo bez smokvina lista u ustima: Zakon o hrvatskom jeziku politički je čin i… sve vrijeme je riječ o tome kako se obraniti od srpsko-srbijanskog posezanja za hrvatskom kulturnom baštinom“.

Po Velniću nisu „pomodni anglizmi stavili šapu“ na dubrovačku književnost, niti su „anglizmi pucali po Dubrovniku“ i stoga se protiv ovog zakona bune „ocvali agitpropovci, mlađašni neokomunistički aktivisti, orjunaši i pedofili skriveni pod nejasnim akronimima, a to je znak da retardi još uvijek ne žele shvatiti kako Jugoslavije i kozaračkog kola više nema“.

Domagoj Vidović jedan je od onih (rijetkih) intelektualaca s desnice koji ne krije bliskost s inicijativama MH, ali za razliku od drugih s „te strane bande“ svoje ideje zna barem suvislo obrazložiti; u novom zakonu prepoznaje nesumnjivu prednost za oblikovanje hrvatske, jezične politike, smirivanje strasti na domaćoj jezikoslovnoj sceni, kao i mogućnost da se konačno riješi pitanje govorenja manjinskih jezika u Saboru RH, jer smo, kako tvrdi, „gotovo svakodnevno svjedoci da pripadnici jedne manjine (da se Vlasi ne dosjete, ne imenuje ih) ne govore hrvatskim jezikom. I odmah se patetično-zabrinuto zapitao: „Što bi se dogodilo da se za tim primjerom povedu Česi, Mađari, Albanci ili Talijani“? Osvrnuo se i na pojedine napise na hrvatskim portalima koji su upozorili da se ovim zakonom zapravo „na mala vrata“ oživljava jezična praksa iz vremena NDH, u čemu, čini mi se, na hrvatskoj ljevici pretjeruju, ali iskustvo nas uči kako onaj tko se opekao, puše i na hladno.

SPRIJEČITI BLAMAŽU: Ali, ako pustimo po strani „domoljubna zanovijetanja“, nacionalističku demagogiju, te dugogodišnje jezikoslovne prijepore između onih koji su za, odnosno protiv novog zakona, pri čemu treba znati kako pitanja jezika u Hrvatskoj uvijek imaju veliki, zapaljivi potencijal, čini mi se kako najozbiljniji, a ujedno i kritički utemeljeni prigovori na Nacrt jezičnog zakona stižu iz redova Društva hrvatskih pisaca koji predlažu, dok je vremena, da se cijela priča o zakonu povuče iz procedure, kako bi se spriječila nepotrebna blamaža i nepopravljiva štete do koje će u protivom sigurno doći.

Po mišljenju člano HPD, riječi i jezici se već stoljećima razmjenjuju i time hrvatski jezik ništa manje nije naš, a budući da Ustav RH (već) propisuje kako je hrvatski standardni jezik u službenoj uporabi, tj. određen je pravpisom, gramatikom i rječnikom, nema nikakve potrebe za donošenjem predloženog zakona.

Ali, iz MH im odmah spremno odgovaraju i pitaju: „Ako zakon o hrvatskom jeziku nije važan, kao što tvrd(it)e, zašto se onda uporno godinama/desetljećima nameće teza o jednom hrvatsko-srpskom jeziku s različitim imenima, zašto Hrvatsku ne ostave na miru da uređuje svoj jezik i naziva ga kako hrvatski narod želi“?

Međutim, matičari se prave više blesavi, a manje naivni, jer niječu, ne žele vidjeti kako se u novom zakonu zapravo i ne radi o jeziku, već o ideologiji podijela i ograničavanja prema drugim, nama potpuno razumljivim jezicima iz susjedstva, a time i „prema duštvima s kojima u velikoj mjeri dijelimo život“.

U HDP također smatraju kako nema potrebe za osnivanjem Vijeća za hrvatski jezik, jer već imamo Institut za hrvatski jezik, kao i Odbor za normu hrvatskog standardnog jezika pri HAZU, a protive se i uvođenju obvezne lektorske službe u tijelima državne uprave/vlasti što, po njima, nije nikakva pomoć jeziku, kako se to uporno tvrdi, već samo nepotreban trošak i otvaranje novog prostora za korupciju, jer će se zapošljavanje lektorskog kadra pretvoriti u nepotizam i zbrinjavanje partijske, akademske klijentele.

I na koncu postavljaju logično pitanje: ako se već osniva Vijeće za jezik, kako je onda moguće da u njemu nema mjesta za pisce, one koji stvaraju, ali i žive od jezika? Zar sve to nije jasan pokazatelj nakana i intencija nove hrvatske jezične politike?