Država je posle Drugog svetskog rata svojim propisima u oblasti stanovanja oštetila i stanare u stanovima u svojini građana i vlasnike tih stanova. Ona ovaj problem mora da reši bez diskriminacije bilo koje grupe svojih građana. Konceptom novog Zakona o stanovanju i održavanju zgrada, pored ostalog, predviđeno je preseljavanje zakupaca na neodređeno vreme iz stanova u svojini građana i zadužbina („zaštićeni stanari“), a u cilju vraćanja tih stanova vlasnicima.

p { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; }p.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }p.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }p.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Preciznije, ovaj zakon bi trebalo da vlasnicima vrati državinu nad njihovom imovinom i istovremeno novim rešenjima reguliše prava koja su dosadašnji zakupci na neodređeno vreme stekli u režimu stambenih odnosa po propisima koji su važili od Drugog svetskog rata do donošenja ovog zakona.

Novi zakon predviđa da zakupci na neodređeno vreme nastave da koriste stanove u kojima žive dok im jedinica lokalne samouprave ne obezbedi stan za preseljenje, najkasnije do kraja 2026. godine, koji će oni moći da otkupe prema odredbama važećeg zakona. Ako se stan do tada ne obezbedi, isplatiće im se novčana naknada za „odgovarajući stan“. Iako je ovo rešenje na prvi pogled korektno, pokazuje se da država namerava da minimalizuje problem zakidanjem prava i diskriminacijom zakupaca i njihovih porodica. Računica predlagača zakona je surova: mlađima uskratiti pravo na stan, sredovečnima zagorčati život i nametnuti visoke troškove, a za starije će se postarati zakoni prirode. Eliminisati 90 odsto, preostalih 10 odsto rešiti sa lakoćom.

U vremenu kada su sredstva lokalnoj samoupravi smanjena za pola, svakom je jasno da lokalne samouprave neće imati novac da obezbede lokacije i 50 posto sredstava za izgradnju (drugih 50 posto obećava država), odnosno da isplate stanare posle isteka roka od deset godina. Samo na opštinama Stari grad, Vračar, Savski venac i Palilula ima više od 2.200 takvih stanova (4.000 – 5.000 u celoj Srbiji), što bi za njih na godišnjem nivou predstavljalo obavezu veću od sadašnjeg godišnjeg budžeta. Tako su i stambeni zakoni iz devedesetih, koji su takođe za zakupce predviđali preseljenje, oba puta ostali mrtvo slovo na papiru. Desetogodišnji rok za obezbeđenje stanova za preseljenje je i nerazumno dug i neobavezan. Zakon ne predviđa nikakve posledice za lokalnu samoupravu i državu ako ne ispune svoje obaveze. Jasno je da kraj predloženog roka za realizaciju obaveza države tri četvrtine zakupaca, čija je prosečna starost danas iznad 65 godina, neće dočekati. Prioritet rešavanja neće se određivati po starosti zakupca, već se daje „starijim od 60 godina“, što široko otvara vrata zloupotrebama i korupciji.

Članovima porodičnog domaćinstva koji su status stekli posle 29. jula 1973. godine predlagač ukida pravo na stan. Zakon o stambenim odnosima iz 1973, na koji se implicitno poziva, nije osporio prenos postojećeg stanarskog prava unutar domaćinstva, već je zabranio zasnivanje novog stanarskog prava na stanu u svojini građana. Prenos prava na članove domaćinstva posle smrti zakupca regulisan je i svim kasnijim zakonima, uključujući i danas važeće. Ukidanje postojećeg prava na stan nije zasnovano na bilo kakvoj odredbi bilo kog propisa. Stanarsko pravo je vid imovinskog prava, čije je nasleđivanje precizno regulisano odredbama čl. 34 stav 1 važećeg Zakona o stanovanju iz 1992. godine. Međunarodne konvencije, čiji je potpisnik Republika Srbija, eksplicitno smatraju stanarsko pravo vidom imovine. To priznaje i Zakon o porezu na imovinu RS, propisujući da su zakupci na neodređeno vreme obveznici poreza na imovinu za stanove u kojima žive. Predlagač dalje umanjuje obaveze države ukidajući pravo na stan i članovima porodičnog domaćinstva koji nisu upisani u ugovor o zakupu. Zakon iz 1992. godine, po kome je zaključen najveći broj postojećih ugovora o korišćenju stana, nije obavezivao vlasnika stana da u ugovor unese imena članova porodičnog domaćinstva zakupca, već je precizirao da sa zakupcem žive članovi domaćinstva koji su u zakonu pobrojani po srodstvu. Ovim se neutemeljeno uskraćuje pravo članovima gotovo svih porodičnih domaćinstava koja su ugovore sklopila posle 1992. Takvih je 80 odsto.

Zakupnina, predlagači navode „na zahtev vlasnika“, značajno se povećava („za oko 50 odsto“). Ovo povećanje, uz nametanje nove obaveze zakupcu da snosi troškove održavanja zgrade i upravljanja, kao i da plaća porez za tuđu imovinu, za mnoge će, uz smanjene penzije, predstavljati neizdrživ finansijski teret. Troškovi stanovanja „zaštićenih stanara“ približiće se zakupnini koju za stanove slične veličine plaćaju zakupci na slobodnom tržištu, posebno imajući u vidu očekivano povećanje ponude i posledični pad cena, a ukoliko u bilo kom periodu zakupac dva puta ne plati zakupninu, sledi prekid ugovora. Vlasniku se daje pravo da „najmanje dva puta godišnje“ uđe u stan radi pregleda, što se direktno kosi sa ustavnom odredbom o nepovredivosti stana (čl. 40 Ustava RS). Zakupac ne sme da izvodi nikakve radove bez dozvole vlasnika, što se i sada često zloupotrebljava.

Javne rasprave o Nacrtu zakona održane su u više gradova, ali lokacija održavanja i vreme nisu oglašeni. Rasprave su se svodile na opširnu prezentaciju nacrta, a vremena za pitanja i primedbe gotovo i nije bilo. Zainteresovani su upućivani da primedbe i predloge dostave na sajt Ministarstva. Drugi Nacrt, značajno različit i sa lošijim rešenjima u odnosu na onaj koji je bio na javnoj raspravi, objavljen je samo dan po njenom zaključenju. U njemu, kao ni u Predlogu koji je po hitnom postupku ušao u skupštinsku proceduru, nije prihvaćena nijedna od brojnih suštinskih primedbi i sugestija koje je Udruženje blagovremeno dostavilo. Smatramo da nije dobro da država jednu nepravdu ispravlja nanošenjem novih nepravdi. I ako je od države – mnogo je.

Predloženi Zakon nije moguće popraviti amandmanima u Skupštini i Udruženje je Vladi Srbije predložilo da se Zakon povuče iz procedure radi dorade. A ako se to ne prihvati, zakupcima ne preostaje ništa drugo do – na ulicu. Bolje sada – na protest – nego kasnije – po zakonu među beskućnike.

Predlogom zakona o stanovanju i održavanju zgrada obećava se rešenje na dugi rok, bez posledica za neizvršenje; svakim njegovim članom prava zakupaca na neodređeno vreme na stanovima u svojini građana i zadužbina dodatno se umanjuju i ograničavaju. Diskriminatorne odredbe ukidaju pravo na stan članovima porodice, redefinišu pojam „odgovarajući stan“ svodeći ga na strukturu i kvadraturu, bez obzira na dosadašnju stambenu situaciju zakupca i lokaciju stana koji je legitimno koristio; krši se ustavno pravo na nepovredivost stana; višestruko se povećava cena stanovanja do obećanog rešenja; uvodi se prestanak ugovora zbog neplaćanje dve zakupnine u bilo kom periodu; postavlja se eliminacioni kriterijum posedovanja ili prodaje imovine na teritoriji Srbije u prethodnih pet godina, čija vrednost prelazi polovinu vrednosti „odgovarajućeg stana“.

*Autor je predsednik Udruženja korisnika stanova u privatnom vlasništvu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari