Obeštetiti žrtve

Za najteže od zločina koje je počinio, poput genocida u Srebrenici ili višegodišnjeg terora nad građanima Sarajeva, Mladić je sada pravomoćno osuđen.

A zločini su bili takvih razmjera da čak i najteža kazna koju je sud mogao izreći, doživotni zatvor, izgleda kao simbolična.

Igmanska inicijativa, regionalna mreža nevladinih organizacija, se oduvek zalagala za individualizaciju krivice, kako ta krivica ne bi padala na cele narode, i to je ovom presudom i ispunjeno.

Svaki zločinac ima ime i prezime i lično treba da odgovara za zlodela koje je počinio.

Da nije bilo Haaškog suda vjerojatno bi malo kome od direktnih počinioca ratnih zločina bilo suđeno na domaćim sudovima, a gotovo sigurno nikom od najodgovornijih generala i političara.

U tom smislu taj sud, ustanovljen rezolucijom UN-a, bila je prilika da se društva u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i BiH lakše suoče s tamnim stranama svoje nedavne prošlosti.

Ta prilika nije iskorištena.

Većina vodećih političara u našim državama tretira(la) je Haaški sud kao „švedski stol“, bira samo ono što im se svidi, pozdravlja osuđujuće presude „drugoj“ strani, a proglašava nepravdom i omalovažava Haaški sud kad su osuđeni počinioci s „njihove“ strane.

I ovom prilikom želimo naglasiti da bi se države trebale usmjeriti na obeštećenje žrtava i podsticanje društvene empatije prema njima, a ne na pokrivanje i prikrivanje zločina nacionalnim zastavama.

Nepostojanje političke volje i moralne snage da se suoči sa zločinima koji su u njeno ime počinjeni, nedostojno je odgovorne pravne države, a dugoročno uvijek se pokazuje štetnim za društvo.

Za Igmansku inicijativu

Vehid Šehić, za BiH

Branislav Radulović, za Crnu Goru

Zoran Pusić, za Hrvatsku

Aleksandar Popov, za Srbiju