Nije nimalo jednostavno ne pokazati entuzijazam za, „u ovim teškim vremenima“, akciju „Očistimo Srbiju“, na čijem čelu je – kako i dolikuje ovom društvenom sistemu gde je sve u rukama vrha republičke vlasti – ministar Dulić, lično? Možda mu se stvarno ništa ne može zameriti, brine se o zaštiti životne sredine i čovek je sav zelen, kako se to danas govori o onima koji se bore protiv zagađenja.

 Ali, nije li tužno gledati školsku decu (pa čak i aktiviste nekih organizacija i diplomate) kako riju po đubretu, kako pokušavaju da od izvora i najvećih zaraza, a ne samo uništavanja prirode, spasu obale, priobalja, parkove, šumarke? Kad oni odu, doći će opet oni što zagađuju, jer niko ne dežura, niko ne nadgleda (jedan čuvar bi bio dovoljan), a i nema nekih određenih mesta i kontejnera gde bi zagađivači bar malo mogli da očiste svoju savest i akciji promenili ime u – „Ne prljajmo Srbiju“.

Čini li se ovo o đubretu i čistačima, „u ovim teškim vremenima“, potpuno besmisleno? Verovatno tako izgleda, ali ima neke veze sa čišćenjem i prljanjem i čak je aktuelizovano na poslednjim lokalnim izborima bar u Beogradu (zna se, Zemun i Voždovac). Ne zbog ovog stalnog nagađanja oko koalicija, koje iskreno rečeno apsolutno ne bi trebalo da interesuju nijednog građanina što je na izbore izašao ma koliko to jeretički zvučalo i bilo na izvestan način drukčije od onoga na šta se apeluje u Apelu intelektualaca. Bilo ko da sastavi koaliciju život u opštini biće isti što se pojedinca tiče na koga računaju i intelektualci u Apelu i svi koji citiraju Kenedija ili Đinđića o tome da sam moraš nešto da učiniš za državu. Koju državu? Onu u Republici tako vidljivu ili ovu „u lokalu“, nevidljivu osim predsednika opština koji nisu baš zaduženi za đubre na svakom ćošku ni za pse lutalice niti za svakodnevne životne probleme svih građana u jednoj velikoj opštini. Po društvenom uređenju u Srbiji, koje se može na više načina i ne baš laskavo definisati, sa sigurnošću se može reći da pojedinac i ljudi što žive svoje male živote naročito „u ovim teškim vremenima“ ne utiču ni na šta. Ni radi forme nemaju „svog“ odbornika, ne znaju kome da se obrate za pomoć. Kao što ne znaju ništa ni o „svom“ predstavniku u Skupštini Srbije, pošto su tamo svi poslanici stranački – naimenovani. Samim tim lično i udobno lišeni svake odgovornosti uz blanko ostavke, čime glas na izborima postaje irelevantan već sutradan. Čemu onda priča o pojedincu, o čišćenju i zagađivanju. Nijedna stanka u opoziciji, a intelektualci u Apelu računaju na LDP (bar malo), nije se poduhvatila da istera do kraja bar jednu krajnje bitnu stvar, suštinsku za promene nabolje, makar i izgubila bitku, ali da se zna za nju, da se čuje, vidi, da buči sve – promena izbornog zakona i stvaranje nezavisnog sudstva. Možda to liči na besmislen i glup zahtev, ali – kako sveobuhvatno očistiti drukčije Srbiju?

A potreba za čišćenjem je neuporedivo više od onog đubreta na reci. Kakva je to Srbija u kojoj javni tužilac ne pokreće samoinicijativno baš ništa (izuzetak je valjda slučaj u Sremskoj Mitrovici), a ministar za kulturu mora da piše „prekršajne“ prijave (kao one u saobraćaju!) protiv listova koji su oblatili dečaka zbog mame, podstakli direktora škole da „očisti“ svoju sredinu od „takvog „učenika i zaštitili policajce koji nisu rekli istinu, a ni porekli laž? Ili, koja je uopšte ustanova (ako tako nečeg uopšte negde ima) da ‘preispita“ ministra obrazovanja zašto hoće samo jedne jedine udžbenike. Da li zatvara tržište ili se bavi ideologijom? Ne zna se, jer se vidi samo šta je napisano u onome što on sam izabere.

Nije li takođe za akciju tužilaštva da reaguje na prljanje Srbije u TV emisijama gde se postavlja pitanje: zašto ste protiv homoseksualaca, pa sledi tirada o „pederima“, o čistoti srpskog muškarca, o tome „da mogu u svojoj kući“ (Zakon protiv diskriminacije se ne sprovodi, jer je ovde praksa nesprovođenje, a usvajanja zakona zbog EU u koju će Srbija samo s Kosovom). U emisiji se postavljaju i pitanja gostima: „Kada žene nazivate kokoškama, a muškarce majmunima“, mada to možda stvarno nije za zvaničnu akciju, jer u takvom slučaju deo parlamenta bi bio „procesuiran“. To više nije govor mržnje, samo surogat, a zove se „parlamentarizam na srpski način“.

A kad je već tako, koliko je čudno, mada je strašno, što je ceo razred u Sremskoj Mitrovici, a i drugde bi u još neočišćenoj Srbiji, mirno gledao čak snimajući napad na jednu profesorku?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari