Od saradnje do zabrane: Srebrenički proboj kroz okove mržnje

”Potezima kamikaza napali su naše položaje, oruđa i tehniku. Bilo je primjera nasrtanja na tenkove, naskakanja na tenkove i samohotke. Upornim pritiskom uspjeli su ovladati sa naša tri rova”, napisat će Vinko Pandurević u svom izvještaju Drinskom korpusu.

Nije imao namjeru

Bio je to 16. juli 1995. godine i oko 7.000 srebreničkih Bošnjaka probijalo se u rejonu Baljkovice na slobodnu teritoriju. Stotinu ih je, piše kasnije osuđeni ratni zločinac Vinko Pandurević, bilo naoružano. Ostali su bili bez oružja.

Svojim su tijelima oslobodili koridor kroz koji je veća grupa uspjela izaći iz obruča. Osam i po hiljada onih koji su krenuli iz Srebrenice nije prošlo. Oni koji su se predali, strijeljani su. U Domu kulture u Pilici bilo je zatočeno nekoliko stotina Bošnjaka. Pobili su ih rafalima i bombama. Haški svjedok Jefto Bogdanović je kupio leševe, pa poslije svjedočio.

”Stavimo dvije fosne debele, dvojica za ruke, dvojica za noge i tovari. Bilo ih je zgurenih, pruženih i u stojećem stanju. Ali, mrtvo, pa eto. Kažu da je bilo 550, a mi nismo brojali.”

U Kravicama kod Bratunca je bilo mnogo više. Preko hiljadu, sigurno. Strijeljani su 13. jula. Njihove porodice, 27 godina kasnije, nisu uspjele probiti obruč koji je oko zgrade Zadruge u Kravicama postavio bratunački načelnik Srđan Rankić.

Istog dana kada je srebreničkim majkama zabranjen prilazak stratištu njihovih sinova, muževa i braće, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je poslalo obavijest da neće procesuirati Radovana Kovačevića, glasnogovornika SNSD-a, koji je, nakon stupanja na snagu “Inzkovog zakona”, ustvrdio da “u Srebrenici nije bio genocid”.

Tužilac Kasim Halilčević će u svojoj odluci navesti da Kovačević nije imao namjeru da “povrijedi tuđa osjećanja”. Tako je, ako ćemo pravo govoriti, jednom tužilačkom odlukom poništena odredba Krivičnog zakona kojom je negiranje genocida – kriminalizirano.

Prošlo je, rekosmo, 27 godina otkako su pripadnici Vojske RS-a i MUP-a RS-a u Srebrenici počinili genocid nad Bošnjacima. Posljednjih devetnaest godina intenzivno pratim dženaze i komemoracije u Potočarima. Organizacijski to sve izgleda profesionalnije i upečatljivije. Ali okolnosti u kojima se obilježava Srebrenica postaju sve gore.

Bilo je ljeto 2004. godine. Prvi put sam tada vidio kako izgleda masovna grobnica. U selu Sandići, naime, iznad nekoliko otkrivenih tijela strijeljanih Bošnjaka, Milan Bogdanić je u ime Vlade Republike Srpske predao Amoru Mašoviću spisak masovnih grobnica koje je otkrila Komisija za ispitivanje događaja u Srebrenici koju je formirala Republika Srpska.

Možete li danas zamisliti tu scenu kako predstavnik Vlade Republike Srpske iznad masovne grobnice otkriva svojim kolegama Bošnjacima lokacije masovnih grobnica u koje je Vojska i Policija RS-a bacala ubijene Srebreničane?

Ne možete. Jer danas, osamnaest godina kasnije, to je prosto nezamislivo. Devet godina nakon genocida u Srebrenici vlasti Republike Srpske imale su hrabrosti da se, koliko-toliko, suoče s prošlošću. Dvadeset i sedam godina nakon genocida u Srebrenici, vlasti tog istog entiteta ne samo da negiraju već i omalovažavaju počinjene zločine.

Zamislite, recimo, Željku Cvijanović kako se u direktnom TV obraćanju izvinjava za Srebrenicu? Nezamislivo. Prije osamnaest godina, a samo devet godina nakon rata, Dragan Čavić je u svojstvu predsjednika Republike Srpske to učinio.

Onda je nestao sa političke scene, što će nam pokazati da Republika Srpska nije spremna na katarzu. Izvještaj koji je 2004. godine pred TV kamerama pročitao Dragan Čavić, aktualna Vlada Republike Srpske je stavila van snage.

Kolumna je prvobitno objavljena u sarajevskom Oslobođenju i na portalu istraga.ba