Aleksej Kišjuhas Paunov rep, ogroman i načičkan, zadavao je prilične muke evolucionim biolozima od Darvina naovamo. Bilo je teško objasniti zbog čega je evoluirala struktura koja kao da je više hendikep nego korist. Za njeno stvaranje potrebno je mnogo energije, a debelo otežava stvari kada treba bežati pred gladnim grabljivcem.

Aleksej Kišjuhas Paunov rep, ogroman i načičkan, zadavao je prilične muke evolucionim biolozima od Darvina naovamo. Bilo je teško objasniti zbog čega je evoluirala struktura koja kao da je više hendikep nego korist. Za njeno stvaranje potrebno je mnogo energije, a debelo otežava stvari kada treba bežati pred gladnim grabljivcem. Ali, zato Darvin u evolucionu igru uvodi polnu selekciju. A ovde su pravila ponašanja nešto bizarnija i kompleksnija od „pojedi ili budi pojeden“ logike. Ovde operišemo slavujevim ili sanremovskim serenadama, te kupovinom ženske naklonosti crvićima i bombonjerama. Ili perjem. Inspirativno i kontroverzno rešenje paradoksa paunovog repa je 1975. ponudio Amoc Zahavi, biolog iz Izraela. Zahavi je ovaj fenomen objasnio kao postupak dvostrukog blefa, odnosno kao jednu „može mi se“ logiku. Ženka je zavedena na sledeću seksi pomisao: ukoliko je paun u stanju da preživi sa tolikim čudom od repa, onda mora da je vrlo moćan i snažan, te se valja spariti sa njim. Slično je i sa belom/antimaskirnom bojom labudova. Ona grabljivicama vrišti „ulovi me“, ali ženkama poručuje „voli me, jer ja sam brz i snažan čim sebi mogu dopustiti da ne budem kamufliran“. Kad se u nekoj tački evolucije stvari jednom ovako pokrenu, ženke će bizarno odabirati što repatije paunove i što belje labudove. Evolucija zavođenja kod životinja fascinantna je pojava.
U životinjskom carstvu srbijanske politike najočigledniji primer dvostrukog blefa bila su objašnjenja akcije potrage za Ratkom Mladićem u grešnim satima formiranja nove vlade. Činjenica da se u relativno dramatičnom trenutku pretresal o neki hotel uzimana je kao ključni dokaz rešenosti za hapšenje Mladića. Dvostruki blef je odlična reklama. Zvanični sarađivači sa Hagom pristupili su strategiji paunova, labudova ili skorojevića sa pozlaćenim toaletnim slavinama. Dvostruki blef „da nismo snažno rešeni, zar bismo to činili u napetoj noći stvaranja Vlade?“ isto je što i paunovo „da nisam snažan i rešen, zar bih mogao sebi priuštiti ovakvu štetu od repa?“
Potom su usledila i realna import–eksport hapšenja Tolimira i Đorđevića. Međutim, i ove aktivnosti u sebi imaju blefističke crte. Dok se bivalo ushićenim zbog odobrovoljavanja Karle del Ponte – što, navodno, uopšte nije mala stvar – ispod stola se valjalo najmanje četiri stvari. Prvo, pažljivo plasirana opaska da je Rade Bulatović najbolji čovek za šefovanje državnom bezbednosti. Oprezno i sitno, a opet dovoljno glasno, dopustilo se da javnost „sama“ zaključi besmislicu na tragu one o odsustvu izmena u timu koji pobeđuje. I oni sa inače razvijenim vokabularom kritike Bulatovića oskudno su čitali nova hapšenja tek kao blef koji ima da zbori o snazi i nesmenjivosti aktuelnog bezbednjačkog vrha. Drugo, odloženo je suđenje Mladićevim „jatacima“. Uzgred, „jatak“ je potpuno neprikladan termin, jer on u mitološko bajkovitim maštarijama označava dobre momke koji su hajduke čuvali od zlih Turaka. Bolno ironično, lična Mladićeva zamisao o sebi koji se konačno obračunava sa Turcima dovela je do užasa Srebrenice. Treće, bilo je to saznanje da ubedljivo najveći deo novoformiranog Saveta za bezbednost nije imao preteranog pojma oko akcija hapšenja (pri Vladi poznatijih kao akcija okončavanja procesa saradnje sa Hagom). Naglo oduševljenje poslužilo je kao bleferska dimna zavesa za poznatu činjenicu da su ove službe i dalje neupitne, netransparentne i prema spolja autistične, te da nemaju veze sa komunikacijama, koordinacijama, pravdanjima i opravdanjima bilo kome, osim možda & ponekad novom starom premijeru. I četvrto, reč je o najopasnijem: blefu prema javnosti pred kojom se želi ostati patriotom i tihim čuvarem vatre zločina – opranih ruku izvozeći hapšenja u okruženje.
Bleferska logika šepurećih paunova prilično je ubedljiva i dobro funkcioniše. Ali ona i dalje ostaje blef. Logika (dvostrukog) blefa – „ako… onda mora da…“ – nije nužno ispravna logika. Paun uopšte ne mora biti tako zdrav i snažan, koliko je potrebno da sve uloži u imidž. Srbija ne mora biti tako istinski rešena da ubice u ime Velike Srbije stavi iza rešetaka, koliko može biti dovoljno da ovo uspešno istaktizira. Ženke i mužjaci po Hagu i EU mogu biti kupljeni blefom, ali time karte u rukama Srbije neće naprasno postati kraljevi. Ostaće dvojke. Nivo svesti o potrebi osude zločina i zločinaca ostaće nizak. A to da fenomen globalnog otopljavanja odnosa prema Srbiji takođe može biti blef koji ima veze sa postkosovskim meteo-ciklusima druga je tema.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari