Aleksej Kišjuhas Rene Dekart beše prvi koji je insekte posmatrao kao mehanizme, kao programirane automate. Bila je to jeretička misao za njegovo doba, ali nekako se progledalo kroz prste negiranju duše nečem tako skromnom i običajno ružnom kao što su bubašvabe. Uostalom, čini(lo) se da u njima zaista nema ništa više od poslušnosti prema nekoliko programiranih funkcija poput ishrane i razmnožavanja.

Aleksej Kišjuhas Rene Dekart beše prvi koji je insekte posmatrao kao mehanizme, kao programirane automate. Bila je to jeretička misao za njegovo doba, ali nekako se progledalo kroz prste negiranju duše nečem tako skromnom i običajno ružnom kao što su bubašvabe. Uostalom, čini(lo) se da u njima zaista nema ništa više od poslušnosti prema nekoliko programiranih funkcija poput ishrane i razmnožavanja. Ali šta ćemo s navodno „višim“ životinjama, inspirativno pita Karl Sejgan u „Senima zaboravljenih predaka“? Pačići koji se izlegu takođe će automatizovano pratiti majku patku ili našu patiku, šta im već bude prvo na vidiku. A guska će u gnezdo automatski vraćati ne samo otkotrljana jaja, već i ping-pong loptice.
A šta ćemo sa ljudima? Bićima koja su sama sebe nazvala „sapiens“, tj. razumnima? Postojanje razuma i svesti ne garantuje isključenje automatizma. Razum je računar koji input-autputovski obrađuje informacije. Kada upalimo svetlo u kuhinji, i bubašvaba zastane u pokretu zureći u nas. Na naš mali pokret, odjuriće ispod frižidera. Svakako, ovo je „automatski program“, nema tu razmišljanja, zaključujemo olako i samozaljubljeno. Ali šta je sa automatskim programima naših sopstvenih nervnih sistema? Ljudi se seksualno uzbude na šare malih tačaka na roto-papiru ili na TV ekranu isto kao što se guske majčinski uzbude na otkotrljanu ping-pong lopticu. Pita se Sejgan: koliko stvarno imamo kontrolu nad sobom, a koliko nam stvarnog svakodnevnog ponašanja vodi automatski pilot? Seksualna privlačnost, zaljubljivanje, glad i žeđ, strah od visine, zmija i spomenutih bubašvaba, sramežljivost pred strancima, poslušnost pred autoritetima, obožavanje heroja, zaraznost smeha, incest tabu, tuga zbog raskida, nervoza zbog ispita, utonuće u san, žvakanje, hodanje i disanje – nisu li to neke od unapred programiranih funkcija automata poznatijih kao ljudi?
Srbijanska politika prema Kosovu neodoljivo podseća na ove automatizme. Ubedljivo najveći deo političara i javnosti pred ovim se pitanjima ponaša kao da su unapred programirani automati. Svaki međunarodni skup, svaki bilateralni susret, svaku izjavu međunarodnih aktera, već više od godinu dana po difoltu prate identične poruke iz Srbije: ne damo Kosovo, petnaest odsto teritorije, otimanje, međunarodno pravo, ne damo Kosovo, međunarodno pravo, otimanje, ugrožavanje stabilnosti, svetski moćnici, ne damo Kosovo. Korisnicima računara poznatija kao copy/paste, ova se diplomatska tehnika može predvideti preciznije od horoskopskih bezobrazluka. Svima se nama lako može „javiti“ šta će Tadić reći a Koštunica pismeno saopštiti povodom svakog budućeg internacionalnog okupljališta. Štaviše, ova dosada od političke automatike navodi se kao ispravna stvar. Ona bi imala predstavljati jedinstvo, nepodeljenost, doslednost i slične prevarancije koje dobro zvuče.
Čak i oni od kojih bi se možda očekivao nešto fleksibilniji stav, Božidara Đelića na primer, insistiraju na davno ispričanim mantrama. Da nije bilo revolucionarnih zbivanja oko jeseni 2000. godine – a mnogi nastoje da bude kao da ih i nije bilo – ovaj robotoliki niz politike prema Kosovu izgledao bi neprekinut od 1998. ili čak 1989. godine. Već jednu deceniju se biva ili na poziciji gole prinude ili na poziciji bivanja nekoliko koraka iza realnosti. U godinama kada se pevalo „Volimo te otadžbino naša“, nije se mogla ni konzerva otvoriti, a da nas tamo ne sačekaju „državni suverenitet i teritorijalni integritet“. Bez sumnje će i grafika beogradskog Eurosonga 2008. imati kosovske božure i – sitnim slovima pri dnu ekrana – rečenicu „Kosovo i Metohija su neotuđivi deo Republike Srbije“ za PR motive. U čemu je zaista razlika između Rambujea i Beča – osim što Srbija ovaj put ne vodi manjine sa sobom? Albance u Beču nazivaju Šiptarima, osnivaju se nove dobrovoljačke garde, po medijima se utrkuje u srbovanju. A rešenja koja se predlažu ili su maglovito besmislena ili kalendarski promašena. Donedavni ambasador Majkl Polt po običaju beše sjajan: jednom je upitao šta bi Srbija uradila ako bi famozni „svetski moćnici“ rekli „okej, pobedili ste, mi se za 48 sati povlačimo“. Srbijo, evo ti i suvereniteta i integriteta. Niko mu nikada nije odgovorio na to pitanje. Ugodnije je ponavljati dobro otrcane fraze političkih automata.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari