Iza nas je značajna i vrlo teška godina, pre svega za građane i privredu. Urađeno je ono što je bilo nužno još pre 12 godina – raščistiti odnose u vezi Kosova, definisati odnose sa EU, onemogućiti tajkunsko uništavanje privrede, definisati više modela preuzimanja društvenih i državnih preduzeća, pokrenuti proces korporativizacije javnih preduzeća, uskladiti radno zakonodavstvo s kojima će se omogućiti lakše ulaženje i izlaženje iz radnog odnosa…

Konačno je identifikovan i broj stvarno zaposlenih u javnom sektoru, stanje budžetskih obaveza i visina deficita, priznata je velika nezaposlenost, a inflacija je još uvek velika u odnosu na EU i region. Ostalo je nejasno kada će Vlada izaći sa celovitom društvenom i ekonomskom reformom. Ne postoji jasna i dugoročna vizija privrednog razvoja, a sva dosadašnja nastojanja bila su pogrešno generisana od instituta ili pojedinaca, koji su sastavljali nebulozne spiskove želja i vizija, daleko od veze sa stvarnošću. Sa postojećim načinom privrednog udruživanja koji je potpuno zastareo, konfuzan i antitržištan nemoguće je izvesti na tržištu utemeljenu razvojnu strategiju. Sledstveno tome, postavlja se suštinsko pitanje na koji način se ozbiljno može govoriti o potrebnim reformama i u odnosu na koju i kakvu privrednu strukturu i obim?

Koje su to reperne tačke za utvrđivanje potrebnih resursa, investicija, obima i strukture obrazovnih profila, pratećih podsistema zdravstva, državne uprave, kvantifikovanje strukture i obima energetskih potreba, strukture, obima i ciljeva naučno istraživačkog rada? Koji je potreban obim nefinansijske i finansijske podrške podizanja konkurentnosti privrede? Da li postojeći sistem organizacije privrede, društva, javne uprave i naročito finansijskih institucija odgovara cilju znatnog povećanja dodate vrednosti, zapošljavanja i kreiranja novih preduzeća i ekonomske efikasnosti?

Šta to treba još da nam se desi da bismo shvatili svu ozbiljnost trenutka u kome se kao privreda i društvo nalazimo? U skladu s tim, neozbiljne su bilo kakve prognoze o boljem životu građana, čime i dalje opstajemo u iracionalnoj sveri političkog voluntarizma i manipulacija. Građani i privreda očekuju da im se prezentuje celovita vizija moderne, efikasne i pravedne države. Krucijalno pitanje jeste da li Vlada ima za to potrebna znanja, kadrove, političku saglasnost i volju stranaka u koaliciji da se to sprovede. Nažalost, još ne postoji saglasnost o dubini i oštrini potrebnih promena, a naročito je zapanjujuća tromost u sprovođenju onoga što je usaglašeno. Ako su izbori pretpostavka veće efikasnosti, onda nema dileme šta poželeti od Deda Mraza – „Ne oklevaj, ne dremaj, već izbore spremaj!“

Autor je ekonomski analitičar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari