Poruka ispod kamena

Da li još u ratu.

Ili poraću.

Ali znam zasigurno da je moj dida Marko to bio od 1928.

I još uvijek je.

Tako se, naime, preziva.

Imao je svoju kafanu.

Tu se gotovo svakodnevno sastajao sa svojim prijateljem Jovom.

Što je radio u knjižari.

Ne mogu se sjetiti da li je kafana bila na „Rampi“ ili na „Vagi“.

Dervenćani će znati.

Dva-tri konjačića s nogu za šankom.

Dok ja, njegov unuk, ližem sladoled u fići parkiranom u debeloj hladovini nekog velikog drveta.

Ovozemaljsko druženje je potrajalo do Jovine smrti.

Ovo neko drugo se nastavilo do dana današnjeg.

Prije par dana su bili Svi Sveti.

Katolička svetkovina.

Dida Marko, mada već dobrano oslabio na nogama, ima gust raspored.

Za većinu njih će morati i preko granice.

Tamo gdje je nekad živio.

Valja posjetiti one najbliže.

Svoje roditelje, brata, dva zeta i životnu suputnicu koja ga je napustila nedavno.

I naravno svog druga Jovu.

Danas će ga obići i kao svaki put, ispod kamena blizu grobnice, ostaviće papirić.

Nekoliko napisanih rečenica, tek tako, da se jaranstvo ne prekine.

Već godinama to radi. Primijetio to njegov sin. Moj ujak.

Kaže da svaki put kad se ide na groblje dida traži komad papira.

Pa onda na brzinu našvrlja nešto.

Svojim trgovačkim krasopisom.

A vidi ga i kad, k’o biva skrivajući, ostavlja poruku ispod kamena.

Da li mu piše u kakav se poganluk pretvorio ovaj svijet?

Ili mu poručuje, strpi se još malo Jovo, eto me.

Samo on i Jovo to znaju.