Potreba za izmiriteljima raznih vrsta

Izmiritelja ima raznih vrsta i svi će oni procesu izmirenja dati adekvatan i jasno mjerljiv doprinos.

Na prvom mjestu su međunarodni izmiritelji, pridošli sa raznih strana svijeta i odlučni u namjeri da uspješno obave svoju misiju. Njihovu diplomatsku mudrost i visoko političko umijeće potvrđuje činjenica da je rat na ovim prostorima trajao samo pet godina. Međunarodni posrednici su uvijek među narodom i objašnjavaju mu kroz razne edukacije kako da međusobno komunicira bez primjene nasilnih metoda. Ako, pak, dođe do kakva sukoba, sukobljenima se onda što javno što tajno doturaju najsavremenija sredstva za međusobno uništavanje kako bi se sukob završio efikasno i po kratkom postupku, što je, priznajmo, veoma humano, jer je na Balkanu taj sistem poravnavanja među ljudima još uvijek veoma primitivan.

Drugi važan ešalon izmiritelja predstavljaju srpsko-hrvatsko-muslimanski intelektualci. To su oni što su izučili visoke škole i naučili kada i gdje treba da se sklone kad dupe počne gaće da žvaće, to su oni što su nas opominjali čas da nismo dovoljno to što bi trebali biti, čas da treba da se stidimo toga što jesmo, to su oni što su pisali debele knjige o bratstvu i jedinstvu i skladnim međunacionalnim odnosima, na kojima se opkoljena sarajevska sirotinja grejala kad je bahati Radovan zavrtao ventile, to su oni što nikada nisu podržavali nacionaliste izuzev kada su nacionalisti na vlasti, to su oni što se danas susreću na nekakvim seminarima i savjetovanjima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu i lamentiraju nad našom zlom sudbinom u našoj nesreći uvijek nalazeći inspiraciju za svoja kapitalna djela. To su oni što sa čuđenjem proučavaju naš kolektivni primitivizam čiji oni dio nikada nisu bili, to su oni što jedu kavijar, piju najskuplja vina i liju krokodilske suze za poginulim, ranjenim i nestalim, odbijajući bilo kakvu vlastitu krivicu za sve što se nama primitivnim desilo, a njih pametne srećom mimoišlo. Ma kako im zavidili na istančanom sluhu da na vrijeme osjete opasnost i zaćute, pa reže kad treba da laju, a laju i urlaju kad je opšta dernjava, ipak moramo priznati da nijedna vlast na ovim prostorima u zadnjih petnaest godina ne bi bila tako efikasna bez njihove pomoći, koja dosad nije bila tako uočljiva, ali se u zadnje vrijeme sve više prepoznaje. Najsličniji su međunarodnim izmiriteljima osim što su rijetko među svojim narodom. Oni najradije idu među pripadnike drugih naroda da tamo saopšte istinu o vođama svog naroda, jer njihov narod neće da ih sluša zato što je sav nacionalistički. Kao i međunarodni izmiritelji dobro su plaćeni, djeca im visoke škole uče u stranim zemljama, sa supružnicima se dobro slažu, manji broj doživotno.

Treću vrstu izmiritelja predstavljaju nosioci demo(n)kratskih promjena u novonastalim zemljama, predstavnici nove vlasti bez ijedne mrlje na svoja oba obraza, balkanska perspektiva i inicijativa. Izmiruju sve. Društva za uzgoj akvarijumskih ribica i kanarinaca, konjička društva i šahovske klubove, spajaju pokidane PTT veze da kao nekad ne idu preko Mađarske i Austrije, zatim veze u drumskom, vazdušnom i riječnom saobraćaju, pokreću privrednu i vanprivrednu saradnju, traže nestale i utvrđuju mrtve, ali se ne odriču tužbi koje su im slavni prethodnici kockajući se u Njujorku podnijeli jedni protiv drugih, jer je to u našem narodnom interesu i mi se toga moramo sjetiti prilikom svakih izbora, za sto maraka.

Predstavnici nove vlasti ne kradu jer nemaju kad. Oni nas opominju, izmiruju i usmjeravaju da živimo skladno jedni pored drugih i da se okrenemo njihovoj svijetloj budućnosti, a ne da se svaki sjećamo svoje teške prošlosti, vlastitih žrtava i stradanja.

Jer mi smo krivi. Mi smo loše birali i loše radili, pa zato moramo i da se mirimo, oni se nikada nisu ni svađali zbog sebe, već zbog nas. Zato danas oni „pregovaraju“ i „usaglašavaju“, pa tek ako propadne njihova mirovna misija, progovara naš primitivizam. Svaki minut njihovih pregovora znači godinu našeg života. Na kraju krajeva ratni profiteri su se izmirili odmah devedeset prve, za zločine optuženi mire se u Hagu, dojučerašnji ljuti neprijatelji među generalima i državnim funkcionerima mire se na mirovnim konferencijama. Još samo da se izmirimo mi izbjegli i raseljeni, pa da počnu pripreme za novi rat. Za proteklih petnaest godina stasali su novi Miloševići, Tuđmani, Izetbegovići, Bulatovići, Kučani i Gligorovi, ali i neki novi Oveni, Karingtoni, Klintoni i Jeljcini, pa ne moramo brinuti za mirnu balkansku budućnost. NATO je spreman da podrži diplomatske napore sa visine od dvanaest i po hiljada metara po glavi stanovnika, mi smo tu da nas prebrojavaju i postrojavaju, sve je spremno za novu predstavu. Znaju se i glavni glumci i statisti. Publika je preko okeana.

Ulazak u mrak mogao bi se nazvati početak novog milenijuma, jer najrazvijeniji još uvijek voze jednosmjerno i uništavaju drumove siromašnih. Ako jednog dana jači a navodno pametniji promijene odnos prema slabim i nemoćnim i počnu razvijati nauku koja je u funkciji produženja života ljudi, a ne u funkciji usavršavanja sredstava za njihovo uništavanje, imaće smisla i život na Balkanu.

U tom slučaju ni misija izmiritelja neće biti promašena niti skupa investicija kao što izgleda.

Radenko Popić, Novi Sad