Pravoslavljem po Srbima: Autorski tekst Jaroslava Pecnika

Na domjenku prigodom obilježavanja (po julijanskom kalendaru) pravoslavnog Božića, u selu Dicmo (kod Sinja), kojeg je organizirao predsjednik Hrvatskog pravoslavnog centra (osnovan 2022. u Vukovaru) Predrag Peđa Mišić, dragovoljac Domovinskog rata i zatočenik srpskih logora, poznat po svojim ekstremističkim antisrpskim stavovima, okupilo se stotinjak uzvanica, ali po prvi put na jedan takav nacionalistički dernek svoje su izaslanike poslali Zoran Milanović, predsjednik RH (generala Marijana Matekovića), potpredsjednik Vlade i ministar branitelja RH Tomo Medved (Dinka Tandaru), došao je i potpredsjednik Sabora, Ante Sanader, a uz njih su nazočili i likovi poput Mirka Čondića, svojedobne zvijezde velikog nacionalističkog mitinga na splitskoj rivi, u režiji tada opobenog HDZ, koji je otvoreno zagovarao nasilno rušenje demokratski izabrane lijeve Vlade i pukovnik Marko Skejo, opskurni zapovjednik 9. bojne HOS, koja se diči imenom ustaškog ratnog zločinca Rafaela viteza Bobana, a koji negira ustaške zločine u Jasenovcu i veliča NDH, poglavnika Pavelića i ustaški poktret kao borce za slobodu Hrvatske.

Inače, Peđa nije nepoznat hrvatskoj javnosti, na listi Hrvatske konzervativne stranke izabran je za vijećnika vukovarske gradske Skupštine, a neuspiješno se kandidirao i na izborima za Europski parlament, a cilj je spomenutog centra osnivanje / obnova i registracija HPC / Hrvatske pravoslavne crkve, kao sljednice Karlovačke arhiepiskopije koja je postojala kao hrvatska autokefalna crkva unutar hrvatskog kraljevstva više od 200 godina.

Istina, u RH već postoji udruga koja se naziva Hrvatskom pravoslavnom crkvom i vodi je samozvani arhimandrit, zapravo Bugarin Aleksandara Radoev-Ivanov, kojoj su sve dosadašnje Vlade RH, pa tako i Plenkovićeva, odbi(ja)le registraciju i upis u Evidenciju vjerskih zajednica, ali usprkos svemu lažni je arhimandrit povodom Bogojavljanja održao liturgiju i Veliko posvećenje vode (u prostorijama Crkve u Zagrebu), podsjećajući širu javnost kako vladajući sustavno krše hrvatske zakone, jer ne uvažavaju presudu Visokog upravnog suda kojom se nalaže da „pravoslavni dio hrvatskog naroda ima pravo osnivanja svoje Crkve / HPC, kako bi brinula o njihovim vjerskim potrebama“.

HPC & NDH: Pri tomu se nije osvrtao na domjenak u Dicmu, u organizaciji (da li?) konkurentskog HPC, ali ako i odvojeno rade, cilj im je izvjesno zajednički: obnova i registracija Hrvatske pravoslavne crkve, koja je 1942. bila osnovana u NDH, uz „preporuku nacističke agenture“, na čelu s bijelim ruskim emigrantom Germogenom i pod Pavelićevim pokroviteljstvom, tako da je izravno bila u funkciji ustaške zločinačke državotvorne mašinerije.

Naime, budući su ustaše provodili rigoroznu genocidnu politiku prema Srbima (naravno i Židovima i Romima), programiranu da se „trećina Srba pobije, trećina progna, a trećina pokatoliči“, došlo je do žestokog otpora srpskog življa u Hrvatskoj i njihova masovna pridruživanja partizanskom pokretu otpora, što je kvarilo Hitlerove planove i otežavalo nacističke ratne planove na ruskoj, istočnoj bojišnici, pa je na inicijativu Berlina, Pavelić morao pristati na formiranje HPC, kako bi pokušao primiriti nezadovoljstvo Srba u NDH i licemjernom politikom stvaranja nekakve fantomske Hrvatske pravoslavne crkve i odvratiti ih od oružane borbe i otpora ustaškim vlastima, u što Srbi naravno, nakon niza silnih ustaških zločina nisu mogli, niti htjeli pristati.

Ideja Predraga Mišića Peđe o osnivanju HPC ni u čemu se suštinski ne razlikuje od ustaške tvorevine i zorno svjedoči kako želi Crkvu identičnu onoj nastaloj u NDH. Peđa se izjašnjava kao pravoslavac, „Hrvat po nacionalnosti, a Srbin po narodnosti“, dakle kao „politički Hrvat“ i diči se time da je tijekom rata u RH i velikosrpske agresije prekinuo sve veze s bratom, četnikom koji je ratovao na drugoj strani i da ne održava nikakve odnose s dijelom obitelji koja se iz RH iselila u Srbiju; hvali se uništavanjem dvojezičnih tabli u Vukovaru i uporno, maloumno zagovara ukidanje ćirilice u hrvatskim školama, bez ogleda što je kao pismo bitno za identitetsko, kulturološko obilježavanje srpskog nacionalnog korpusa.

ZLA SPC: Za Mišića, obnovom djelovanja HPC, pravoslavni se Hrvati žele odvojiti od službene SPC / Srpske pravoslavne crkve, jer kako kaže: „Ne pripadamo toj Crkvi, niti svetosavlju… SPC je tijekom Domovinskog rata širila netrpeljivost prema drugim, posebice hrvatskom narodu“.

Pri tomu se žestoko okomio i na aktualnu koaliciju HDZ i SDSS, zaprijetivši dr Pupovcu i „njegovoj srpskoj kliki“, kao i premijeru Plenkoviću da će zarad takve neprincipijelne koalicije skupo platiti svoju izdaju.

I dodao je: „Ako pravoslavne crkve postoje u Bugarskoj, Rumunjskoj, Makedoniji, Grčkoj… zašto onda i Hrvatska ne bi imala svoju crkvu“.

Dakako, svako povezivanje HPC sa onom iz razdoblja NDH, Mišić smatra smiješnom (iako joj je grb istovjetan HPC iz ustaške države) i napominje kako je oko 10.000 pripadnika srpske nacionalnosti nosilo odore hrvatske vojske i sudjelovalo u obrani zemlje od velikosrpske agresije i kako je i to jedan od razloga koji govore u prilog potrebe osnivanja nove crkve, jer se samo tako „zlo SPC može maknuti iz RH“.

U svakoj državi je pravoslavna crkva utemeljena na autokefalnosti, pa bi u Hrvatskoj trebala postojati takva crkva.

Ali, stavovi Mišića i njegovih sljedbenika, kao i vjerovatno političkih sponzora koji stoje iza njega i iz svojih interesa ga podržavaju, a koji se kose sa stavovima SPC, ni u vrhovima Katoličke crkve u Hrvata nisu prihvaćena (što naravno ne znači da se dijelu klera ne sviđa ova zamisa; dapače), o čemu su se nedavno jesenas, u Šibeniku izjasnili upravo po ovim temama hrvatski biskupi.

Na sjednici Hrvatske biskupske konferencije posvećenoj ekumenizmu, a pod predsjedanjem požeškog biskupa dr Antuna Škvorčevića, jednog od rijetkih progresista među predstavnicima starije generacije crkvenih velikodostojnika, govorilo se i o HPC i zaključilo se kako je to tema kojom se Crkva u Hrvata neće, niti bi se trebala baviti, već je to unutarnje pitanje Pravoslavne crkve, njezina vodstva, organizacije i zakonitog djelovanja u RH; kao što načelno nije moguće prihvatiti da neka pitanja Katoličke crkve (invektiva na zaustavljenu kanonizaciju kardinala Stepinca, do koje je došlo Papinom inicijativom i uz njegovu preporuku da se osnivanjem mješovite komisije hrvatskih biskupa i teologa sa kolegama iz SPC, pokušaju prevladati suprotstavljeni stavovi dvije Crkve o ulozi hrvatskog „blaženika“ tijekom Drugog svjetskog rata i njegove uloge u rješavanju tzv. Srpskog pitanja u NDH), rješavaju pripadnici drugih vjerskih zajednica ili političari.

KUKAVIČJA JAJA: Osim toga, pokušaji da se oformi HPC, zasnivaju se na ekskluzivnom nacionalnom predznaku, dakle nalik onome što se stalno prigovara SPC; tako da se ne smije pristupiti formiranju HPC na antisrpskim stavovima i resentimentima.

„Hrvatstvo koje se hrani protusrpstvom, nije evanđeosko domoljublje i s naslova vjere nije prihvatljivo svoditi pitanja eklezijalne naravi na političku, nacionalnu razinu.

Naravno, tu je i neophodno priznanje autokefalnosti od ostalih pomesnih pravoslavnih Crkava, bez čijeg priznanja nema niti jurisdikcije neke nove crkve; međutim u RH se oko 17.000 Hrvata (po popisu stanovništva iz 2011) izjašnjava pravoslavnim vjernicima, a ne pripadaju, ili ne žele pripadati SPC, ili nekoj drugoj pravoslavnoj zajednici, postavlja se pitanje kako oni mogu konzumirati svoje vjerske potrebe?

E, tu Peđa Mišić nudi svoje rješenje: osnivanjem HPC, po zamisli njegovih sponzora bi se izbjegle podijele u društvu, jer dok u RH bude djelovala SPC, mira i zajedništva neće biti.

Ali, upravo je to podmetanje kukavičjih jaja čijim bi se prihvaćanjem već i onako duboki jaz između Hrvata i Srba u RH samo dodatno produbio.

Ali, iako se čini kako vladajuća hrvatska politička nomenklatura nije sklona, barem ne u dogledno vrijeme, da HPC (pre)uzme mjesto i funkciju toksične SPC, nitko se ove ideje ne želi definitivno kurtalisat, pa čak ni Milanović, koji je na početku mandata demonstrativno napustio Okučane i obilježavanje Bljeska, jer su se pojavili likovi s ustaškom ikonografijom i tom prigodom poručio, kako je NDH „najveće moralno posrnuće u povijesti Hrvata“.

Sada, se i on, barem tako ispada, povukao na rezervni položaj, šalje svog izaslanika na ustaški dernek i zlu ne trebalo čuva ideju HPC za neka buduća vremena; tko zna, možda zatreba, dobro dođe.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.