I pozitivna diskriminacija je ipak diskriminacija 1Foto: Lična arhiva

Tokom 19. i početkom 20. veka SAD su bile ozbiljno suočene sa problemom njene populacije. Naime, bili su suočeni sa manjkom žena i viškom muškaraca. To je bila posledica intenzivnog naseljavanja evropskog i drugog stanovništva na američko tlo.

Muškarci su stizali kao prethodnica, da se snađu i da na kraju dovedu familiju ili nađu devojku za udaju u svom zavičaju. To je naravno stvorilo problem. Taj rodni deficit na tlu Amerike stavio je žene u potencijalno ugrožen položaj. Bivale su napastvovane, silovane i ugrožavane, više nego što bi to moglo da se smatra statistički „podnošljivim“. Stoga su američke vlasti u nekim svojim državama uvele rigorozne kazne, uključujući i smrtne kazne.

Bio sam tada maloletnik, kada se u krugu porodice, prijatelja i svuda po čaršiji pričalo o slučaju Karola Česmena. Radilo se o čoveku nad kojim je izvršena egzekucija u gasnoj komori zbog navodnog silovanja. Navodnog, zbog toga što nikada nije bilo utvrđeno materijalnim dokazima da je baš Česmen bio silovatelj. Proces je trajao više od 10 godina, i egzekucija je osam puta bila odlagana. O toj mučnoj priči bio je napravljen i film koji sam gledao tada već kao punoletna osoba.

Na temu silovanja i svekolikog polnog uznemiravanja, američka holivudska industrija napravila je na desetine, a možda i stotine filmova, što po stvarnim događajima, što na osnovu fikcija. Pamtim jedan takav film (zaboravio sam naziv, jer upravo na tu temu mnogo toga je pisano i ekranizovano) ali radnja je sledeća: Slabo osvetljenom ulicom, čovek prolazi pored žene koja je naišla iz suprotnog smera. Blagim okretom glave, bez zaustavljanja i sa pristojnog odstojanja pogledao je žensku osobu. Na kraju te ulice sačekala ga je policijska patrola i privela u stanicu. Optužili su ga za seksualno uznemiravanje, i sud mu je odredio par godina robijanja. Ta ženska osoba je prijavila pozorniku da ju je čovek u dugačkoj i slabo osvetljenoj ulici uznemirio, a kako je taj čovek bio jedini prolaznik u tom vremenskom intervalu, sačekala ga je patrola na kraju ulice. Kad je odrobijao, čovek je smislio osvetu: Namestio je toj ženi kvar na gliseru i gliser je eksplodirao. Utvrđeno je bilo da se radilo o nameštenom kvaru. Policija je znala ko je mogao da ima motiv, ali nije bilo materijalnih dokaza.

To su pravni i zakonski apsurdi gde s jedne strane može država da te ubije za nešto što nije materijalno dokazano, ali se bazira na izjavi rodno „inferiorne“ osobe, dok s druge strane može neko da bude ubijen od strane rodno „superiorne“ osobe i da počinilac ne odgovara, ako je bio dovoljno vešt da ne ostavi materijalne tragove, iako je vidljivo da je ta konkretna osoba imala razlog i motiv da učini krivično delo. Znači da je sistem takav da u nekim okolnostima ugroženoj osobi može da se poveruje na reč, a s druge strane počinilac zločina može da ostane neprocesuiran ako je dovoljno vešt da ne ostavi tragove.

To su priče i iskustva iz života. Pretpostavimo da je mimoilaženje u pustoj slabo osvetljenoj ulici uznemirilo i uspaničilo ženu koja se obratila pozorniku ili patroli nekoliko metara ili par minuta nakon mimoilaženja, te se sve to tako nepovoljno završilo po muškarca. Međutim, kada se silovanje i druga vrsta uznemiravanja prijavi posle nekoliko godina, čak čitavu deceniju, onda to otvara mnoga pitanja. Za globalnu emancipaciju žena zaslužna je Amerika. Koliko mi je poznato, i 8. mart je kao praznik ženama uvezen iz Amerike i obeležava se u mnogim evropskim državama, mada je najmanje poznat kao praznik u samoj Americi, u kojoj se slavi Mother’s Day (kult materinstva, obeležava se i slavi u drugoj nedelji maja). Osmi mart i Prvi maj obeležavaju datume incidenata u Americi koji su proizveli tragične ishode. Ipak, većinska Amerika radije prihvata vrednosti bliske konzervativnim i malograđanskim normama nego one koje bi bile bliske levičarskim i avangardnim idejama.

Američka demokratija je rezervisala dosta prostora za eksport istorijske memorije, koju ne bi da obeležava u svojoj sredini. Međutim ta memorija se nalepila evropskoj levici i komunistima. Na kraju je u Americi antikomunistička histerija, posle Drugog svetskog rata definitivno odbacila neke sopstvene istorijske tekovine. Međutim, nije odbačeno sve ono što štiti status žene u društvu, što je sada preraslo u neku vrstu matrijarhata.

Nastupio je novi eksport civilizacijskih „vrednosti“ sa američkog na evropsko tlo, a to je nezastarevanje nasilja i ugrožavanja slabijeg od jačeg. Ne bi to bilo ništa loše da se tu nije nadovezao novi politički i etički trend koji nije u bilo kakvoj vezi sa pravnim normama. Sifražetkinje, ženski pokret za jednaka politička i ekonomska prava iz 19. i početka 20. veka izborile su ta svoja prava. Međutim, to očigledno nije bilo dovoljno. Kao da se traži da od sada pa ubuduće žene budu „jednakije“ od muškaraca. Feminizam, koji se nadovezao na pokret sifražetkinja, ne bori se samo za očuvanje stečenih prava, zapravo stečene jednakosti u političkoj, ekonomskoj, pravnoj, kulturnoj i obrazovnoj sferi, već to sve prelazi u drugu krajnost kroz borbu za i legalizaciju takozvane „pozitivne diskriminacije“. Međutim, svaka diskriminacija je diskriminacija. Taj predznak diskriminaciji je lišen svake logike. Napredak i razvoj društva zasniva se na konkurenciji znanja i sposobnosti, a ne bilo kakvom diskvalifikacijom na nacionalnoj, rasnoj ili rodnoj osnovi. Takozvana „pozitivna diskriminacija“ pravda se time što u nekim delatnostima ne postoji zainteresovanost žena ili pripadnika nekih grupa da učestvuju u nadmetanju, tako da se primenjuje diskriminatorno stimulisanje jednakog na silu nametnutog procenta rodnog prisustva u parlamentima, vladama i drugim javnim institucijama i ustanovama, odnosno upravljačkim bordovima.

Takva politika često nije u mogućnosti da sprovede zamisao, ali isto tako dešava se u nekim ustanovama, pogotovu ustanovama kulture, da kompletan upravljački bord ustanove drže žene. Kada ustanova dobije kompletnu ili dominantnu žensku upravu, to se zapravo i ne primećuje. Međutim, kada je uprava rodno mešovita, to se i te kako primećuje i zamera, pogotovu ako je uprava dominantno muška. Za ove tvrdnje ili demante nije potrebno pokrivati se nekim suvoparnim statistikama, već je dovoljno stvari proveriti po ustanovama.

Vratimo se problemu ugroženosti ženske populacije. Krenuću iznebuha s jednim pitanjem. To bi možda trebalo da bude poslednje pitanje, međutim, vrlo je intrigantno: Zašto je nadmetanje u šahu podeljeno na muško i žensko?

Šah se nekako svrstava u sportsku grupaciju. U medijima su nekad sport i šah svrstavani u zajedničku rubriku, a danas se šah gotovo i ne pominje. Kako bilo, znamo da su sportske discipline podeljene na muške i ženske kategorije. To se vrlo argumentovano pravda anatomskim razlikama i specifičnostima ženskog i muškog tela. Sve bi to bilo u redu da šah nije jedna isključivo moždana disciplina i da tu apsolutno rodnost ne može da utiče na domete. Dometi su isključivo individualni. Ne bavim se šahom, ali kao totalni amater podjednako sam gubio i dobijao partije sa ženama i muškarcima. Međutim, pitam se zašto nijedna žena, ženska asocijacija, feministkinja ili ženska udruga nije otvorila tu temu, već se najčešće navode neprovereni i netipični primeri neravnopravnosti na poslu ili nekim društvenim delatnostima i aktivnostima? Jednostavno se provlače neki stereotipi i predrasude, koji nemaju nikakve statistički vidljive dokaze, jer se najčešće radi o neadekvatnom izboru metodologije u odbrani teze, odnosno statističkom uokviravanju iznetih „istina“.

Verujem da će se u nekoj skoroj budućnosti ukinuti rodna diferencijacija u šahu i drugim društvenim igrama. Isto tako verujem da će se pripadnice „lepšeg pola“ sve masovnije vežbati u teretanama i baviti se borilačkim sportovima, i tako sve više odvraćati partnersko i rodno nasilje.

Autor je istoričar umetnosti

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari