Rđa na zlatu

Kao predstavnik onih čuvenih mislilaca koji smatraju kako sve počinje upravo i samo od njih, tako se i ovaj autoritet potrudio da precizno izračuna (u dan, mjesec i godinu) koliko je pokojni „MARŠal“ bio star kad se dotični slavni analitičar rodio. Već bi to (da ništa drugo) čak i Rišeljeu pokazalo s kakvom dušom ima posla, jer valjda nije bitno koliko je on, narečeni Živković, bio star kad je Tito otišao, već je izgleda od najvećeg značaja obrnuta činjenica – koliko je ova sporedna historijska ličnost (nekakav tamo marginalni MARŠal) bio star kad se naša gromada rodila!

U sličnom duhu (a i kako bi drugačije?) teče i ostatak teksta. Nastojeći uvjeriti čitaoce da nije od Đinđića bez ikakvog razloga naslijedio samo vlast nego i pismenost, talenat i erudiciju, ovaj stručnjak za vinovu lozu okopava Titovu epohu kao vinograd, pri čemu je više nego neizvjesno kakvu će berbu na čokotima pobrati bude li i u poljoprivredi takav stručnjak kakav je u istoriografiji. Živkovićevi sudovi o Brozu su, naime, danas izrazito negativni što nije sasvim shvatljivo ako je tačno ono što autor (sam o sebi veli) kad kaže kako Broza „nije ni voleo ni mrzeo“ i kako Broz (dok je bio živ) „nije ostavio značajniji trag u njegovom životu“. Iz rečenog logično proizlazi da je Broz tek naknadno (kad je bio dobrano mrtav) „ostavio trag“ u životu bivšeg premijera. Jer da nije ostavio značajan trag u njegovom životu, ovaj rijetki primjerak logičnog mišljenja ne bi imao razloga da naknadno, tj. danas opovrgne gotovo sve što je Broz postigao. Zašto bi se on, tako superioran, uopšte bavio nečim beznačajnim i minornim?

Za razliku od opreznog filozofa Đinđića, koji takve izljeve strasti (bolje reći mržnje) sebi nikad nije dopuštao, poljoprivredni mislilac kaže za Broza da je bio „olinjali opsjenar“, koji je „odlično lagao i Srbe i Hrvate… a oni su ga masovno obožavali upravo zato što ih je lagao najbolje!“ Jadni Srbi i Hrvati, koliko su samo bili naivni, a zavedeni dok ih naš kalemar nije prosvijetlio. Prostor ne dopušta da citiram i ostale Živkovićeve nadahnute besmislice iz kojih proističe samo jedan zaključak, a taj je više nego jasan i jednostavan – za razliku od njega, koji je prvi (doduše u času kad je „olinjali opsenar“ već odavno bio mrtav) razotkrio sve njegove (Titove) greške i slabosti, ostatak čovječanstva to nije bio u stanju. Svi su u protekle tri decenije bili ili mali lažovi ili velike budale, a to su bili jer ih je on (Broz) „najbolje lagao i trajno zabudalio“!

Ali zašto ovaj autor (za koga ja iz nekog razloga uporno tvrdim da nije budala) smatra da su svi koji su poštivali Broza (ili ga i danas poštuju) budale? Zar su budale bile i engleska kraljica i majka američkog predsjednika i stotinu i dvadeset drugih šefova država i vlada, koji su ispratili Broza na vječni počinak? Ako ćemo vjerovati riječima Danasovog komentatora, svi su ti državnici zapravo bili budale zaluđene lažima „olinjalog opsenara“. Bilo bi vredno poštovanja kad bi se na sahrani našeg junaka jednog dalekog dana okupilo bar stotinu vinogradara kad već nije u stanju da tim povodom okupi careve, kraljeve i druge predsjednike.

Pri kraju svoje paskvile, međutim, ovaj nesuđeni državnik dosta nespretno pokazuje kako mu ipak više od mrtvog Broza smeta živa današnja a ovdašnja vlast za koju se nada „da neće valjda još dugo“. Ne možemo, naravno, znati koliko će dugo još vladati ova vlast bez nesrećnog Živkovića, ali se možemo nadati da bar on neće doći na vlast. Jer se slažemo s njim da nije dobro kad na vlast dođu lažovi i budale.

Autor je potpredsjednik Društva za istinu o NOB i Jugoslaviji