Sjećate li se izbora?

Zoran Milanović, Zoran Milanović? Cijelih desetak minuta buljio sam u fotografiju pokušavajući se sjetiti tko je taj odnekud mi strašno poznat tip, dok se na koncu nisam sjetio: pa da, Zoran Milanović, novi predsjednik Republike Hrvatske!

Teško, naime, da još negdje u svijetu postoji zemlja koja je upravo izabrala novog šefa države, pa već do sljedeće nedjelje zaboravila i izbore i novog predsjednika.

Prije intervjua nekadašnjeg Milanovićevog direktora, posljednji tekst o novom predsjedniku u hrvatskim sam novinama pročitao valjda još onog ponedjeljka, u izvještaju s rezultatima Državnog izbornog povjerenstva. Složit ćete se, prilično neobična pojava, osobito znamo li da je gotovo cijelu proteklu godinu ova smiješna mala država provela u grozničavoj i na trenutke upravo histeričnoj predsjedničkoj kampanji.

Mjesecima smo se, eto, nabrijavali za prijelomne i povijesne predsjedničke izbore, bez daha prateći somnambulnu pretkampanju Kolinde Grabar-Kitarović i jedva na koncu dočekavši službeni početak izborne kampanje, noćima potom guglali tko su Nedjeljko Babić i Dejan Kovač, zabavljali se otvorenim ratom na hrvatskoj desnici, brojali krvna zrnca Škorine čudne žene čudnog imena, bjesomučno vraćali usporene snimke Milanovićeva spektakularnog autogola sa zvijezdom petokrakom, smijali se Juričanovom trolanju i najozbiljnije brinuli za duševno zdravlje aktualne predsjednice, pohrlili onda na prvi krug izbora i uživo pratili dramatičnu utrku Kolinde i Škore za drugo mjesto, pa potom danima bez daha gledali televizijska sučeljavanja Milanovića i Grabar-Kitarović, muha se u državi nije čula dok smo nagađali je li Zoki prehlađen ili samo ubijen od kokaina, i je li Kolinda umorna ili samo ubijena od alkohola, nahrupili smo u drugom krugu na glasačka mjesta i bez daha pratili dramu s gužvama na biralištima u zapadnoj Hercegovini, prve rezultate izlaznih anketa čekali kao nalaze s kolonoskopije, cijelu večer tumačili razloge Kolindina poraza i Milanovićeve pobjede, analizirali svaku riječ i gestu njihovih prvih postizbornih govora, cijelu nedjeljnu noć ocjenjivali golemu povijesnu i geostratešku važnost Milanovićeve pobjede, prve u Europi zagušenoj desnim populizmom, pa na koncu već do ponedjeljka ujutro zaboravili i kampanju i izbore i Škoru i Kolindu i Zorana Milanovića.

Kao da se ništa dogodilo nije, kao da nismo godinu dana čekali izbore, kao da nikad nisu bili prijelomni i povijesni.

Iste te nedjelje 5. siječnja, recimo, na Sljemenu se održavala slalomska utrka za Svjetski kup, i više se sutradan govorilo o Clementu Noelu, najmlađem pobjedniku zagrebačke utrke, nego o pobjedniku hrvatskih predsjedničkih izbora.

U taj dan prije ravno dvije tisuće i dvadeset godina, da ne idemo dalje, neka su tri tipa u Betlehemu došla posjetiti stanovitu Mariju Joakimovu i darivati njenoga novorođenog sina, i u Hrvatskoj se dan nakon predsjedničkih izbora još uvijek više pričalo o Marijinim babinama prije dvije hiljade godina, nego o jučerašnjim izborima!

Onda je u utorak stigao pravoslavni Božić, dan na koji Hrvati tradicionalno raskićuju svoja božićna drvca, i oni su bacajući jelke iza kontejnera brujali o preslagivanju na političkoj sceni i izvjesnom padu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića: saborska zastupnica Ana Komparić-Devčić brže-bolje je sa skijanja poslala zahtjev za ispisnicom iz Bandićeve Stranke rada i solidarnosti.

Već sutradan svi su tako pričali o agilnom trolu Dariju Juričanu, koji je pred Zagrebačkim holdingom podigao šator i građanima dijelio pečenu janjetinu.

U četvrtak, pak, cijela je nacija pričala o odluci državnog protokola da na svečanom koncertu u zagrebačkom – povodom početka hrvatskog predsjedanja Europskom unijom, u istu ložu smjesti Milana Bandića i glavnog državnog odvjetnika Dražena Jelenića.

Onda je u petak cijela Hrvatska brujala o odluci Općinskog suda u Vukovaru da oslobodi krivnje policajca optuženog za spolno uznemiravanje mlade kolegice – s obrazloženjem da je za kvalifikaciju kaznenog djela potrebno da se uznemiravanje ponavlja, a kolega je policajku uznemirio samo jednom – naloživši nesretnoj djevojci da plati troškove suda, svog napadača i njegova odvjetnika.

Onda je samo nekoliko sati kasnije cijela Hrvatska brujala kako je poznati bivši policijski inspektor Leon Lučić, zvijezda – ove serije ‘Krim tim’, završio u induciranoj komi u zagrebačkoj bolnici teško pretučen od prijatelja poduzetnika kojega je ucjenjivao, u bizarnoj zasjedi na kojoj se policija uopće nije pojavila.

Onda je u subotu ujutro cijela Hrvatska govorila samo o požaru u domu za stare i nemoćne u Andraševcu, u kojemu je živo izgorjelo šestero štićenika, od kojih je najstarija imala gotovo stotinu i četiri godine.

Onda je nekoliko sati kasnije cijela Hrvatska govorila samo o rastrojenom mladom pomorcu koji je u Splitu u pola bijela dana kalašnjikovom hladnokrvno smaknuo troje ljudi.

Onda je navečer cijela Hrvatska govorila samo o predsjedniku – a Kreši Beljaku, koji je na nečiji tweet o preko sto hladnokrvno smaknutih hrvatskih žrtava Udbe odgovorio: ‘Preko sto? Očito ne dovoljno.’

Onda je u nedjelju cijela Hrvatska tupo buljila u fotografiju iz novinske priče o nekom Zoranu, koji je prije dvadeset osam godina kao student prodavao usisavače, pokušavajući se sjetiti tko je taj odnekud strašno poznati tip.

Dok se na koncu nisu sjetili: pa da, Zoran Milanović, predsjednik Hrvatske! Što je s njim, je li živ, gdje je sada?

Nema preciznije političke i historijske mjere izbora na kojima su Hrvati – stariji među njima svakako će se sjetiti – prije desetak dana kao bez duše trčali na birališta zaokružiti novog predsjednika Republike.

Sve što se dogodilo u prvom tjednu nakon tih prijelomnih, povijesnih izbora, jednako bi se, naime, dogodilo i da je na izborima pobijedila Kolinda Grabar-Kitarović, baš kao što bi se sve u proteklih pet godina jednako dogodilo i da je predsjednik bio Ivo Josipović: najzad, i sve što će se dogoditi u ove dane za pet godina, jednako bi se dogodilo i da su one historijske nedjelje pobijedili Nedjeljko Babić ili Ivan Pernar.

Jednako će tada, kao danas – i jednako kao prije deset, petnaest ili dvadeset pet godina – sudovi imati pametnijeg posla nego osuđivati mužjake zbog zeru spolnog uznemiravanja, jednako će policija imati pametnijeg posla nego čekati u zasjedama mafijaše i dilere: jednako će rastrojeni Hrvati po ulicama kalašnjikovima smicati gradski ološ i jednako će gradski ološ kalašnjikovima smicati rastrojene Hrvate, jednako će svaki poduzetni Hrvat koji je u nekoj vukojebini naslijedio djedovu ruševnu kuću u njoj otvoriti dom za stare i nemoćne, bez papira, dozvola, stručnog osoblja, aparata za gašenje požara i drugih nepotrebnih sitnica.

Jednako će tada, kao danas – i jednako kao prije deset, petnaest ili dvadeset pet godina – na domjencima i u ložama zajedno sjediti državni tužitelji i korumpirani gradonačelnici, i jednako će se Hrvati za to vrijeme baviti komunistima, Jugoslavijom i Udbom.

Ova Republika, shvatili ste valjda u ovih desetak dana, ako ne u proteklih trideset godina, nepopravljivo je pokvarena, i kamo lijepe sreće da je – kako onomad reče jedan prodavač usisavača – riječ o ‘slučajnoj državi’, u kojoj bismo se barem mogli nadati da kakvim čudesnim slučajem proradi.

Ovakva je hrvatska država, naprotiv, vrlo namjerna i nimalo slučajna: posljednji istinski važni izbori u njoj su održani prije tri desetljeća, još svibnja 1990. godine.

Novosti Zagreb