Sjeverna Kroejša: Autorski tekst Borisa Dežulovića

Bio je to uistinu historijski događaj: prvi put u povijesti države, sve od sovjetske okupacije, prvih izbora u ljeto 1948. i uspostave Demokratske Narodne Republike, građani su imali priliku birati između dva kandidata.

Bilo je to, štoviše, prvi put u cjelokupnoj povijesti te države, koja je hiljadu godina bila pod vlašću careva iz dinastija Goryeo i Joseon, a trideset pet godina do Korejskog rata pod okupacijom Japana: nikad, eto, u svih hiljadu godina stanovnici sjeverne polovice korejskog poluotoka nisu vidjeli glasački listić s dva imena, punih sedamdeset pet godina generacije i generacije građana Hyesana u urednom stopostotnom broju izlazili su na izbore i bespogovorno, bez suvišnih potpitanja zaokruživali ponuđenog druga iz Radničke partije Koreje, i nitko nikad nije čuo za tu stvar s dva kandidata.

Ne čudi stoga da su birači u Hyesanu bili zbunjeni, pa čak i uplašeni. Morao je biti neki nesporazum, možda štamparska greška, ili, ledila se krv u žilama nesretnih Hyesanjana, neka vrsta testa: što ako im je to podmetnuto kao test odanosti Vođi i Partiji, što ako zaokruže pogrešan odgovor, ako, na primjer, zaokruže Choe, a trebalo je Kim, pa ostatak života provedu na prisilnom radu u područnom logoru Kaesong?

Da, lako je nama bilo pametovati i predložiti im da jednostavno zaokruže obje kandidatkinje, ili da uopće ne izađu na izbore, ali Veliki brat iz Radničke partije sve gleda i sve vidi: ne mislite valjda da je tradicionalna i okrugla stopostotna izlaznost na sjevernokorejskim izborima, baš kao tradicionalna i okrugla stopostotnost važećih listića, rezultat odgovornosti i svijesti građana Sjeverne Koreje?

Desetine hiljada glasača toga su nedjeljnog jutra, eto, prestravljeni gledali u listić s imenima Choe Hye Yong i Kim In Hui, krišom pogledavajući u mrke članove izbornog povjerenstva, pa se preznojavajući osvrtali i molećivo gledali u susjede i sugrađane iza pregrada, koji su jednako prestravljeni i preznojeni nemoćno slijegali ramenima.

Od njihova šoka i nevjerice pred glasačkim listićem veći je bio još samo šok i nevjerica kad im je objašnjeno kako nije riječ ni o kakvoj grešci ili partijskom testu, već o nekakvoj „min đu đui“, „demokraciji“, u kojoj se – zvuči glupo, ali tako kažu drugovi iz Partije – navodno bira između dva ili čak, daleko bilo, tri i više kandidata.

Koncept je bio posve revolucionaran i jednako posve zbunjujuć: kako se, naime, bira između dva kandidata, po čemu bi Choe bila bolja od Kim, ili Kim od Choe, koji su kriteriji, bira li se mlađa, ljepša, pametnija ili komunističkija, hiljadu pitanja vrzmalo se glavama građana Hyesena, uz ono najvažnije – zašto?

Zašto bi, zaboga, ljudi uopće birali između više kandidata, to se protivilo svakoj pojedinačnoj ideji i smislu korejstva, što je nedostajalo staroj i uhodanoj praksi, po kojoj bi Partija ponudila najboljeg kandidata a narod ga zaokružio, bez mogućnosti nesporazuma, greške, izbora ili prisilnog rada u područnom logoru Kaesong?

Stvar se, međutim, vrlo brzo razjasnila, izbor između dvije kandidatkinje bila je genijalna zamisao dragog i mudrog vođe Kim Jong Una – nešto u vezi narodne volje, nisu oni to baš najbolje ni shvatili – i mladi su uskoro veselo birali između Choe i Kim igrajući en-ten-tini-min-đu-đui, a stariji potiho u sebi rogoborili protiv te dekadentne zapadnjačke novotarije, prizivajući čvrstu ruku starog Kim Il Sunga, u čije vrijeme su takve pizdarije bile nezamislive. Demokracija!

Što je sljedeće, sloboda nezavisnog novinarstva? Nezavisno novinarstvo? Novinarstvo?

Tako je, eto, prije sedam mjeseci napravljen nezamisliv historijski iskorak, prvi glasački listić s dva imena u svih sedamdeset pet godina Demokratske Narodne Republike Koreje, i svi sad nestrpljivo iščekuju skore izbore za Vrhovnu narodnu skupštinu.

Izbori su trebali biti održani u ožujku, ali su pomaknuti za kolovoz, pa se narod s razlogom pita sprema li mu možda dragi i mudri vođa novo iznenađenje, možda tri ili četiri kandidata, a jedan se na ručku u tvorničkoj kantini zapitao hoće li možda na listiću biti i dva kandidata iz dvije različite Radničke partije. Eno ga danas u Kaesongu, dobro mu je, živ je i zdrav, hrana je odlična, čuvari dragi neki ljudi, posao izazovan, a radno okruženje poticajno i dinamično.

Činilo se tako da je zauvijek završilo vrijeme endemske sjevernokorejske demokracije, u kojoj se na izborima glasalo za jednog jedinog ponuđenog kandidata koji bi onda dobio 99,7 posto glasova, dok je onih 0,3 posto ulazilo u partijski program zapošljavanja na izazovnim poslovima u poticajnom i dinamičnom radnom okruženju.

Onda su prije nekoliko dana sve svjetske agencije javile senzacionalnu vijest iz Demokratske Narodne Republike Hrvatske, poznate pod kolokvijalnim nazivom Sjeverna Kroejša: na izborima za predsjednika stranke vladajuća Radnička demokratska partija, pardon Radnička demokratska zajednica, pardon Hrvatska demokratska zajednica, svojim je članovima na glasačkom listiću ponudila jednog jedinog kandidata – dragog i mudrog vođu Andreja Plenkovića.

Članovi stranke su, razumljivo, bili zbunjeni, čak i uplašeni. Morao je biti neki nesporazum, možda štamparska greška, ili, ledila se krv u žilama nesretnih hadezeovaca, neka vrsta testa: što ako im je to podmetnuto kao test odanosti Vođi i Partiji?

Do sada su uvijek između dva kandidata zaokruživali Plenkovića, a sada nisu znali što da rade, što ako jedini broj na listiću, redni broj jedan, zaokruže, a trebali su ga podcrtati, što ako ga podcrtaju, a trebali su ga prekrižiti, što ako ga, daleko bilo, prekriže, pa ostatak života provedu u područnom uredu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u Gospiću?

Desetine hiljada glasača toga su nedjeljnog jutra, eto, prestravljeni gledali u listić s imenom Andreja Plenkovića, krišom pogledavajući u mrke članove izbornog povjerenstva, pa se preznojavajući osvrtali i molećivo gledali u susjede i sugrađane iza pregrada, koji su jednako prestravljeni i preznojeni nemoćno slijegali ramenima. Koncept je bio posve revolucionaran i jednako posve zbunjujuć: kako se, naime, bira između jednog kandidata, u odnosu na koga drugog dragi i mudri vođa je mlađi, ljepši, pametniji ili komunističkiji, hiljadu pitanja vrzmalo se glavama hadezeovaca, uz ono najvažnije – zašto?

Zašto bi, zaboga, ljudi uopće birali između jednog kandidata, to se protivilo svakoj pojedinačnoj ideji i smislu stranačkih izbora, na kojima je netko morao izgubiti, najebati i završiti negdje u Lici? Što je nedostajalo staroj i uhodanoj praksi, po kojoj bi Partija ponudila dvojicu kandidata a narod zaokružio Plenkovića, bez mogućnosti nesporazuma, greške ili područnog ureda Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u Gospiću?

Stvar je, međutim, vrlo brzo razjasnio dragi i mudri vođa: u demokratskoj teoriji, dovoljno je da na izbore izađe jedan jedini kandidat. Baš kao što je „u teoriji dovoljno da na izbore izađe jedan jedini glasač“, značajno je Plenković naglasio pred novinarima komentirajući u nedjelju prijepodne izlaznost na unutarstranačkim izborima: članovi stranke shvatili su njegovu prijetnju, i desetine hiljada odgovornih i svjesnih hadezeovaca uskoro je veselo biralo između Andreja Plenkovića igrajući min-đu-đui-sava-raka-đui.

Konačno, predsjednik Središnjeg izbornog povjerenstva Damir Sesvečan navečer je objavio rezultate dramatičnih izbora: glasanju su pristupila 89.143 člana i članice HDZ-a, a kandidat za predsjednika Andrej Plenković dobio je 88.889 glasova, odnosno lijepih 99,7 posto.

Onih 0,3 posto, to ste shvatili, ušlo je u partijski program zapošljavanja. Eno ih danas u Gospiću, dobro im je, živi su i zdravi, hrana je odlična, ravnatelj drag neki čovjek, posao izazovan, a radno okruženje poticajno i dinamično.

Kolumnu prenosimo sa sajta portalnovosti.com