Spasimo srpske svetinje

I danas valjda u Cirijakovoj samici, na okviru prozora s čudesnim pogledom na široki modri svijet, stoji nevješto urezano moje ime, i godina sedamdeset i neka, iz vremena kad još nismo najbolje shvaćali koncept zaštite kulturne baštine.

Ta nevelika zazidana pećina s dva prozorčića meni je bila tajanstvena i nepoznata poput nepalskog nekog budističkog hrama pod visovima Himalaja. Nije onda teško zamisliti, a kamoli sjetiti se dječje očaranosti kojom sam nekoliko godina kasnije, na obiteljskom putovanju kod rodbine u Crnoj Gori, s magistralne ceste za Nikšić prvi put ugledao manastir Ostrog.

Da nije njegovih bijelo okrečenih ploha, zbog kojih bih se zapitao da li je to snijeg il’ su labudovi, ostroški manastir – visoko gore u orkanskim visovima nad dolinom Zete, poput orlova gnijezda organski stopljen u okomitu liticu Ostroške grede – putnik namjernik ne bi primijetio ni pred samom portom.

U mom dječjem oku bio je tako baš poput našeg svetog Cirijaka, samo hiljadu puta viši, veći i nepojmljiviji.

Iz podnožja planine vodio je tri-četiri kilometra dugačak vijugavi uski puteljak, kojim sam krivio vrat u uzaludnim pokušajima da gore, iznad naših glava, ugledam manastir uzidan u stijenu.

Ponovno sam ga ugledao tek kad smo konačno stigli pod samu portu slavnog eremitaža, ostavši i bez ono malo daha što mi ga je nakon uspona ostalo.

U ono vrijeme, a bilo je to prije više od četrdeset godina, pravoslavni manastiri nisu bili mjesta masovnih hodočašća, i mi smo bili jedini gosti toga dana. Neobični neki bradati monasi, sasvim drugačiji od našeg fra Ferde, vodili su nas uskim prolazom do kelije svetog Vasilija Ostroškog i pećinske crkvice s njegovim moštima.

Moj otac – stari komunist i inženjer – za to je vrijeme šetao kompleksom kao Bata Stojković onim drvenim mostom u ‘Ko to tamo peva’, pomno zagledao zidine urasle u stijenu i zadovoljno kimao glavom, više se nekako diveći inženjerskom čudu drevnih graditelja, nego budalaštinama o čudima svetog Vasilija.

Nije onda teško zamisliti, a kamoli sjetiti se nevjerice kojom sam prije koju godinu zabasao u Nikšić, pa nakon četiri desetljeća otišao ponovno vidjeti jedno od najvećih čuda mog djetinjstva, u međuvremenu izraslo u najpopularniji i najposjećeniji srpski manastir, nešto poput svetosavskog Međugorja, pa u proteklih deset godina temeljito restaurirano pod nadzorom stručnjaka iz Srpske pravoslavne crkve.

Prvi šok doživio sam shvativši da se do manastira sada može automobilom. Drugi šok doživio sam vidjevši pod manastirom veliko parkiralište zatrpano autobusima svih mogućih srpskih i crnogorskih registracija. Treći šok doživio sam uvučen u tijesnu gužvu nalik onima u kojima se čovjek nađe na ulazu u nogometni stadion.

Četvrti šok doživio sam ugledavši na platou iznebuha podignutu nakaznu betonsku crkvu, poput onih kakve kod nas niču na prašnjavim gradskim periferijama.

Peti šok doživio sam pak ugledavši nadogradnju na mjestu konaka: kao vanbračno dijete iz pijanog seksa razuzdane i pomahnitale Đukanovićeve Budve s nakaznim Kusturičinim Andrićgradom, što je na putu Nikšić – Danilovgrad izgubilo kontrolu, sletjelo s ceste i zabilo se u Ostrošku gredu – tako je po prilici izgledao na okomitu liticu nalijepljen grozni betonski pseudovizantijski kompleks s dućanima i suvenirnicama.

Viđao sam već tako stručno restaurirane manastire i doživljavao slične šokove, istom rijetkom privilegijom svjedoka nedaleke prošlosti, iz vremena kad su te srpske svetinje bile na kraju svijeta, zapuštene i napuštene od vlastitoga stada.

U tom davnom međuvremenu između djetinjstva i zrelih srednjih godina, kao student povijesti umjetnosti lutao sam Srbijom od manastira do manastira, radeći ambiciozni seminarski rad na temu ‘Srpska sakralna arhitektura srednjeg vijeka između Bizanta i romanike’: vidio sam tako, recimo, iznad Novog Pazara glasovite Đurđeve stupove, što su osamdesetih izgledali baš kao ruševine irskog dvorca Moydrum s omota albuma U2 ‘The Unforgettable Fire’, i vidio sam ih opet dvadeset godina kasnije, ‘stručno obnovljene’ u groznici iznenada probuđenog srpskog pravoslavlja.

Nijem od užasa gledao sam sagrađeno i sve ono čega je u Đurđevim stupovima ikad bilo i ono čega tamo nikad bilo nije, sa sve odoka nadograđenim zidinama, suvenirnicama, kafanama, parkiralištem za autobuse i ražnjevima za prasiće.

‘Tajanstvene građevine u kojima se istočna mistika Bizanta slagala romaničkim slogom Zapada postale su tako tek trgovački lanac sa velikom ponudom svetosavske tradicije, a potom i kasarne srpstva: svaki je manastir bio srpski Alamo, preselivši se iz stručne literature, studija ozbiljnih znanstvenika i seminarskih radova nadobudnih studenata, u televizijske vinjete, neukusne brošure, novinske postere, kič monografije, naslovnice tabloida, turističke vodiče, plastične okvire, magnete za frižidere, naljepnice za pravoslavne taksije i etikete za manastirsku šljivovicu’, pisao sam u jednom tadašnjem tekstu, kao čovjek, drug i ateist duboko zgađen uništavanjem fantastične srpske graditeljske baštine.

Pa ipak, nijedno me to međuvremeno iskustvo nije moglo pripremiti za šok kojim sam na koncu ugledao i sami slavni manastir Ostrog s crkvicom Vozdviženja Časnog Krsta i pećinskom crkvom Vavedenja Presvete Bogorodice.

Stoljetni eremitaž – koji sam onoga davnog djetinjstva gledao kao nepalski budistički hram pod visovima Himalaja – sada sam u oznojenoj masi zatekao izvana i iznutra čitavog salivenog betonom, iz kojega su virile željezne armature, plastične cijevi i električni kablovi.

Baš kao da se neki švercer iz Danilovgrada dočepao đedove starine uz magistralnu cestu, naumivši u njoj urediti noćni klub Monastery za kamiondžije iz Albanije i đecu iz Nikšića – pa ga gladan para otvorio i prije nego što su majstori dovršili instaliranje ozvučenja za karaoke-partyje – tako je izgledao slavni stari manastir, obnovljen pod budnom paskom Mitropolije crnogorsko-primorske i glasovitog Riste Radovića, rečenog arhiepiskopa Amfilohija.

Toga sam se, eto, nadograđenog, betoniranog, devastiranog i nepovratno uništenog graditeljskog čuda u pukotini Ostroških greda sjetio prije nekoliko dana, bauljajući po južnoslavenskim portalima i vidjevši vijest o nekakvim protestima u Beogradu, ilustriranu fotografijom transparenata s natpisima ‘Spasimo srpske svetinje!’ i ‘Spasimo Ostrog!’.

Hvala Bogu i svetom Vasiliju Ostroškom, đe čuli i đe ne čuli: netko se konačno sjetio spasiti povijesno graditeljsko čudo na Ostroškoj gredi.

Ili sam barem tako mislio dok nisam pročitao izvještaj i shvatio da zabrinuto srpsko svetosavlje uopće ne misli na katastrofalnu devastaciju spomenika nulte kategorije: riječ je bila o nekakvom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, aktu kojim crnogorski parlament – kako sam shvatio zabrinuto svetosavlje – pod krinkom slobode vjeroispovijedanja namjerava Srpskoj pravoslavnoj crkvi oteti stoljetne manastire na čelu s mitskim Ostrogom, pa ih u katastarskim knjigama prepisati na crnogorsku državu.

Na stranu što sam, ne budi lenj, pročitao prijedlog Zakona i uzalud u njemu tražio paragraf o otimanju manastira Ostrog i ostalih srpskih svetinja u Crnoj Gori: zapanjila me iznenadna briga vascelog svetosavlja za manastir koji su u deset godina takozvane restauracije – baš kao i desetine sličnih po zapišanom svetosavskom teritoriju – nepopravljivo uništili upravo njihovi arhiepiskopi i vladike.

Sve, naime, kad bi spornim crnogorskim zakonom veličanstveni Ostrog i bio prepisan Đukanovićevoj mafijaškoj državi, sve i kad bi ga podgoričke vlasti prodale British Museumu u Londonu – ili, još bolje, kamen po kamen rastavili i uglavili u okomitu liticu nekog od divovskih hotela iznad Budve, kao kockarnicu za Milove ruske i zemunske kolege, da im bude bliže dok s tetoviranih šija skidaju teške zlatne kajle i vješaju ih svome zaštitniku Vasiliju – ne bi čudesni Ostrog najebao gore nego što je najebao ovako, pod brigom i pažnjom rođene Srpske pravoslavne crkve.

Možda je stoga zaista najbolje da se donese nekakav zakon kojim bi se drevni srpski manastiri oduzeli Srbiji i Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Spasimo srpske svetinje, spasimo Ostrog!

Novosti Zagreb