Srđan Puhalo, slijepi i gluhi vezista: Licemjer, a ne četnik!

Puhalo svakodnevno i uglavnom neduhovito twitta o srpskim zločinima, od njega ne pravi čovjeka. Kao što isticanje bošnjačkih zločina od njega ne pravi nečovjeka. Srđan Puhalo je, rekoh, samo jedan licemjer.

Da je svakoga dana pisao o ubistvima sarajevskih Srba na Kazanima, da je svako jutro tvitao o ubistvima nedužnih zarobljenih JNA vojnika u sarajevskom Velikom parku, da je odmah po “dvaput tvitao” o mučenjima srpskih zarobljenika nakon bitke u Dobrovoljačkoj, Srđan Puhalo bi bio čovjek koji zaslužuje svaki vid podrške i poštovanja.

Čak i da nikad nije napisao ništa o Srebrenici i Prijedoru.

Nje, dakle, Srđan Puhalo četnik. Nije on ni balija, kako su ga često i neopravdano etiketirali “pripadnici njegovog naroda”. On je samo licemjer. Sklon provokacijama, ali ne baš sklon činjenicama.

Prije petnaestak godina Srđan Puhalo je rekao da on nije Srđan Puhalo iz Kalinovika zbog čega nije svjedok zločina u tom gradu. E, zbog toga je licemjer.

Ne možeš, bolan, prozivati prijedorske Srbe zbog toga što su bili slijepi kada Bošnjake bacali u Tomašicu, a istovremeno tvrditi da ti, Srđan Puhalo iz Kalinovika, nisi Srđan Puhalo iz Kalinovika kojeg u iskazima pominju svjedokinje iz predmeta Ratko Bundalo, samo da bi izbjegao neugodnosti tokom svjedočenja pred pravosuđem.

Nije, dakle, sramno to što si bio pripadnik Vojske RS. Sramno je ne pričato o onome što si vidio, a svakog dana pisati o onome što nisi vidio.

Mnogo je pripadnika Vojske Republike Srpske rizikovalo svoj život svjedočeći, što javno, što tajno, o ratnim zločinima koji su se zbivali pred njihovim očima. I za tu svoju hrabrost nisu nagrađeni nijednom projektnom markom stranih ambasada.

Svjedočili su čak i ratni zločinci (Miroslav Deronjić i Dražen Erdemović) kojima je proradila savjest. Ali savjest Srđana Puhala nije proradila do danas. Prije petnaest godina je bježao od vlastitog identiteta, tvrdeći da on nije on.

Srđan Puhalo, koji je za sebe tvrdio da nije Srđan Puhalo, sin Dušana, nije želio svjedočiti o zločinima kojima je, prema iskazima svjedokinja, prisustvovao. I danas je on, eto, miljenik ljudi navodno otvorenog uma.

Znate li ko je Dragan Stanimirović? Ne znate, jer on ne tvita, on nije analitičar i ne bori se doskočicama protiv fašizma. Dragan Stanimirović, danas novinar Al Jazeere, odbio je kao banjalučki Srbin da bude vojnik Vojske RS. Ne iz projektnih razloga. Svoje stavove nije naplaćivao.

Zbog svojih stavova je debelo plaćao. Dragan Stanimirović je, u svojstvu dezertera i izdajnika, završio iza rešetaka na Manjači. To je hrabrost i ljudskost koji Srđan Puhalo nikada neće imati.

Znate li Omera Hasanovića? Nema ni njega na Twitteru. Nije popuparan ni on u krugovima “otvorenih ljudi”. Omer je novinar Federalne televizije. Rođen je u Srebrenici. Poslije rata je u masovnim grobnicama pronašao kosti svoga oca i svoga starijeg brata. Ostao je bez kuće, bez pola porodice, bez djetinjstva.

Pa, opet, imao je toliko hrabrosti i ljudskosti da kao novinar Federalne televizije u Banovićima istraži priču o zločinima “svog naroda” nad   srpskim civilima. Zbog njegovg je priloga optuženo nekoliko pripadnika Armije RBiH. Ali Omera Hasanovića nećete vidjeti nigdje na okruglim stolovima da priča o pomirenju i “suočavanju s prošlošću”.

O sebi u ovom osvrtu neću govoriti. Eno, neka Puhalo pogleda u arhivama ko je otkrio i objavio identitet živog Bošnjaka iz Srebrenice čije je ime bilo uklesano na ploči Memorijalnom centru u Potočarima.

Znate li ko je Dragan Stanimirović? Ne znate, jer on ne tvita, on nije analitičar i ne bori se doskočicama protiv fašizma. Dragan Stanimirović, danas novinar Al Jazeere, odbio je kao banjalučki Srbin da bude vojnik Vojske RS. Ne iz projektnih razloga. Svoje stavove nije naplaćivao. Zbog svojih stavova je debelo plaćao

Ima u arhivu i nekih priloga o zloupotrebama udruženja žrtva genocida. Ima i kucanje na vrata Francu Kosu, kasnije prabosnažno osuđenom ratnom zločincu iz Srebrenice. Ima u arhivama i (po)ratnih tekstova Vildane Selimbegović o zločinima na Kazanima. Ima u arhivama tekstova o “armijskim” zločinima u Srebrenici čiji je aiutor i potpisnik, pet šest godina iza rata, bio Emir Suljagić.

Ali Srđan Puhalo je danas “glasnik mira”. Koji kao vezista ništa nije vidio i ništa nije čuo o zločinima u Kalinoviku. Jer on, zaboga, nije taj Srđan Puhalo kojeg su, u svojim iskazima pomenule dvije svjedokinje zločina.

Kada su one svjedočile, Srđan Puhalo nije bio “sveprisutni analitičar”. Nisu, dakle, imale razloga da lažu o njemu. Nije bilo “političkih” motiva da ga se raskrinka. Sud je niihovim iskazima poklonio vjeru. Ali Srđan Puhalo je odlučan u tvrdnji da to nije bio on. Pa, gdje, onda, bio? Štaje radio? Da li je održavao sistem veze kojom su Ratko Bundalo i Ratko Mladić slali naredbe za progon i etničko čišćenje.

Znate, ima u Banja Luci mnogo kolega, Srba, s kojima sam proteklih godina komentarisao lik i djelo Srđana Puhala. O brojnim stvarima smo mislili drugačije, ali i Srđanu Puhalu smo uvijek mislili isto. Banjalučki kolega Darko Momić veli da srbuje. Ali je, siguran sam, mnogo časniji čovjek od Srđana Puhala.

Ono što piše, Momić radi iz ubjeđenja. I siguran sam da nikada ne bi nudio novac za spiskove mrtve djece. Na bilo čijoj strani.

Ali čovjek otvorenog uma i “pomućenog sjećanja”, Srđan Puhalo, dakle (valjda je to taj, iako drugog nema), nudi novac da mu se dostavi spisak ubijene djece Sarajeva. Jer mrtva djeca su za njega samo jedna “doskočica”. Sreća da Internet pamti sve.

Pa će tako ostati zapisano da je jednom bio jedan “pravednik” koji je osporavao broj ubijene djece u gradu koji je bio pod najdužom opasom u modernoj istoriji.

I, još nešto. Bez obzira na to što je licemjer, Srđan Puhalo ima pravo da iznosi svoje stavove i zbog toga mu niko ne smije prijetiti niti ugrožavati njegov život. Prošle sedmice smo se sreli u Radićevoj ulici u centru Sarajeva i uljudno se pozdravili. Siguran sam da će tako biti i ubuduće.

Tekst je objavljen na portalu istraga.ba