Srebrenički genocid kroz svedočenja Srba: “Iz gomile ljudskih tela pojavilo se ljudsko biće. Bio je to dečak od pet-šest godina”

Kao i onima u Kravici, i ovima je kazao da će biti evakuisani (na područje Kalesije) i razmijenjeni. Ne moraju da brinu.

Nekoliko sati kasnije, pukovnik Ljubiša Beara došao je u Bratunac da pripremi operaciju pogubljenja ovih zarobljenika. Dočekali su ga Miroslav Deronjić, u ime Općine, i Momir Nikolić, u ime vojske. Obojica su svjedočili, u Haagu, šta se te večeri desilo.

„Gospodine Deronjiću“, kazao je tada Beara, „dobio sam naređenje s vrha, naređenje s vrha, da se zarobljenici pobiju.“

Volja vrha

Da je uistinu tako naređeno „s vrha“, Deronjić je, kako će posvjedočiti, već znao, jer mu je to, nekoliko dana ranije, kao povjereniku za „oslobođenu“ Srebrenicu, kazao sam predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić: „Miroslave, sve ih treba poubijati!“

Karadžić mu je najavio i Bearin dolazak: „Poslat ću čovjeka koji ima uputstva oko toga šta se mora učiniti.“

Da su Bearine riječi održavale volju „vrha“, znao je i Momir Nikolić, kojem je ranije tokom dana, prije nego što će početi masakr u Kravici, sam Mladić potvrdio da će zarobljenici biti pobijeni.

Deronjić se pobunio, ali ne protiv ideje o ubijanju zarobljenika, već protiv toga da se egzekucije vrše na području Bratunca. Kazao je da je „već razgovarao sa predsjednikom Karadžićem“ i da sve treba biti premješteno u Zvornik, čemu se Beara protivio. Došlo je do žestoke svađe, a Beara je na kraju popustio.

Momir Nikolić će, pred haškim sudijama, posvjedočiti da mu je, kasnije te večeri, Beara naredio da ode u Zvornik i sastane se sa Dragom Nikolićem iz Zvorničke brigade, kako bi dogovorili prebacivanje zarobljenika u Zvornik gdje trebaju biti likvidirani.

Da je ovako bilo, potvrdio je još jedan srpski oficir, Dragan Obrenović, zamjenik komandanta Zvorničke brigade.

Njega je, kaže, te večeri putem radija pozvao Drago Nikolić i kazao mu da je dobio naređenje da učestvuje u preuzimanju i pogubljenju zarobljenika, zbog čega traži da bude oslobođen svih drugih dužnosti.

Kada je Obrenović kazao da treba tražiti suglasnost komandanta brigade ili „više komande“, Drago Nikolić mu je kazao da je naređenje došlo lično od generala Mladića, te da će po njegovom nalogu ujutro u Zvornik doći Beara i njegov podređeni Vujadin Popović iz komande Drinskog korpusa. Nikolić je tražio da mu bude odobrena četa vojne policije, specijalizirana za čuvanje objekata i zarobljenika.

Vozač

Da su Beara i Popović stigli ujutro u komandu Zvorničke brigade, smještenoj u preduzeću Standard u Karakaju, haškim sudijama je potvrdio Milorad Birčaković, vozač Draga Nikolića.

On je pojasnio da su se Beara, Popović i Nikolić, nakon ovog sastanka, odvezli do restorana Vidikovac, u Diviču, na samom ulazu u Zvornik iz pravca Bratunca, gdje su dočekali autobuse sa zarobljenicima iz škole Vuk Karadžić.

Drago je, kaže Birčaković, vozaču jednog od autobusa objasnio da autobusi trebaju ići u selo Grbavci. Kada su stigli tamo, nastavlja Birčaković, četa vojne policije, na čelu sa Momirom Jasikovcem, uz pomoć civilne policije, sprovela je zarobljenike u fiskulturnu salu škole.

Birčaković nije ulazio u salu, ali zahvaljujući iskazima preživjelih, znamo kakvi su uslovi vladali u fiskulturnoj sali. Muškarci i dječaci su bili natrpani u toj mjeri da su morali sjediti jedni drugima u krilu. Nuždu su mogli obaviti samo u kofu, a stražari su svako malo pucali u plafon i zidove da bi ih zastražili.

Nekoliko svjedoka je potvrdilo i da je među vojnim policajcima bila izvjesna Nada, koja je zarobljenicima stavljala poveze na oči, prije nego što su ubacivani u kamione, koji su ih u manjim grupama odvozili iz škole na obližnju livadu u Orahovcu.

„Ja… Pa ništa, došo bi ovaj… Kamion bi došo tu, ovaj, u rikverc, i oni bi ulazili u kamion i odlazili“, kazao je Birčaković, te dodao da je, u svom opelu rekordu, nekoliko puta išao u pratnji kamiona do livade, na kojoj su streljani.

Doktor

O streljanju zarobljenika na livadi u Orahovcu, na suđenju Beari, Popoviću i Dragi Nikoliću, svjedočio je još jedan od vozača, zaštićeni svjedok PW-101, poznat pod nadimkom Doktor. On je, kaže, u kamionu dovezao pune sanduke sendviča, peciva, sokova i mineralne vode, a sve je to bilo namijenjeno egzekutorima, koji su ručali i osvježavali se, u pauzama između dva streljanja.

Opisujući streljanje, Doktor će skrenuti pažnju na jednog od egzekutora koji je, kako kaže, „bio onako pravi tip za to“.

Uočio je čak kako se na jednom tijelu, koje je ležalo na zemlji, miče nožni palac. „Ne znam“, kaže Doktor, „kako bih slikovito opisao njegovo držanje, njegove riječi. Rekao je da mora otići da dotuče i taj nožni palac. Znate, to nije bila glava ili neki drugi dio tijela, samo taj nožni palac ga je nervirao i on ga se morao riješiti.“

„U toj hrpi“, kazat će Doktor, „u toj gomili mrtvih tijela, koja više nisu nalikovala ljudskim, to je bila samo gomila mesa u komadima… A zatim se pojavilo ljudsko biće. Ja kažem ljudsko biće, ali je to zapravo bio neki dječak od pet-šest godina. To je bilo nevjerovatno. Nevjerovatno. Ljudsko biće je izišlo i počelo se kretati prema stazi, stazi na kojoj su, radeći svoj posao, stajali muškarci s automatskim puškama.“

„A zatim su“, kaže Doktor, „sasvim iznenada oni spustili svoje puške i svi su se, do posljednjeg ukočili. A tamo je bilo samo dijete. Da se radilo o osobi od 70 ili 80 godina bilo bi to strašno, a kamoli o nevinom, slatkom djetetu. A to dijete bilo je prekriveno tkivom utrobe drugih ljudi. […] I kako se to dijete pojavljivalo iz gomile pogubljenih, govorilo je: ‘Babo!’ To je kako oni zovu oca. On je govorio: ‘Babo, gdje si?’“

Dječaka, koji se zvao Fahrudin Muminović, spasio je upravo Doktor. Nakon što su odbili pucati u njega, Vujadin Popović je naredio da dječaka vrate ponovo na livadu, kao dio nove grupe, kako bi ga, kao neizdvojenu metu, bilo lakše dokrajčiti.

Doktor je iskoristio nepažnju i dječaka stavio u svoje vozilo i odvezao ga u Zvornik, gdje ga je kasnije preuzeo Crveni krst.

O pogubljenjima na livadi u Orahovcu, svjedočio je i bagerista Cvijetin Ristanović. Dok je kopao grobnicu na livadi, reći će, u jednom trenutku mu je prišao jedan od vojnika i naredio mu da ugasi mašinu, te odstupi i stoji leđima okrenut livadi.

U toj gomili mrtvih tijela, koja više nisu nalikovala ljudskim, to je bila samo gomila mesa u komadima… A zatim se pojavilo ljudsko biće. Ja kažem ljudsko biće, ali je to zapravo bio neki dječak od pet-šest godina. To je bilo nevjerovatno. Ljudsko biće je izišlo i počelo se kretati prema stazi, stazi na kojoj su, radeći svoj posao, stajali muškarci s automatskim puškama.“ „A zatim su“, kaže Doktor, „sasvim iznenada oni spustili svoje puške i svi su se, do posljednjeg ukočili

„Onda sam“, reći će bagerista na suđenju Miloradu Trbiću, „čuo kako dolaze vozila, kamion… Jedan kamion… Kada je kamion bio tamo čuo sam uzvike ‘napolje!’ ili tome slično… Kratko nakon toga sam čuo rafal.“ Kada se, kaže, vratio da nastavi kopati, u jami je vidio tijela ljudi, u civilnoj odjeći, sa povezima na očima.

U Orahovcu je 14. jula 1995. godine ubijeno više od hiljadu muškaraca i dječaka. Dokumenti Inžinjerijske jedinice Zvorničke brigade potvrdili su da su rovokopači i vojni kamioni brigade bili u Orahovcu 14. i 15. jula. Također, u knjizi dežurnog oficira, evidentirano je da je 14. jula pukovnik Beara išao u „Orovoc“.

Proces

Jedan od dragocjenih svjedoka masakra u Orahovcu, kao i ukupne genocidne operacije, bio je Milorad Trbić, „referent u organu za bezbjednost i obavještajne poslove Zvorničke brigade“.

Nakon što je uhapšen u Americi, on je sarađivao sa istražiocima, dajući nekoliko izjava, u kojima je otkrio brojne detalje operacije.

Kasnije je povukao potpis sa izjave, ali Sud Bosne i Hercegovine je, u presudi Trbiću, zaključio da su njegove izjave bile dobrovoljne, te da se ne mogu zanemariti, naročito jer su se podudarale sa drugim svjedočenjima i materijalnim dokazima.

O Trbićevoj ulozi svjedočio je npr. Lazar Ristić, komandant 4. pješadijskog bataljona Zvorničke brigade.

Njega je, kaže, 14. jula Trbić pozvao i zatražio da pošalje deset vojnika u Orahovac kako bi pomogli u „čuvanju zarobljenika“, što je ovaj i učinio.

Kasnije tog dana, jedan od vojnika je kontaktirao Ristića i informisao ga da je od njih traženo da ubijaju zarobljenike.

Trbić je u svom iskazu potvrdio da je učestvovao u ubijanju zarobljenika. U samoj školi u Grbavcima, koju je upravo on odbrao kao lokaciju za privremeno zatočenje, vladali su nepodnošljivi uslovi zbog vrućine, žeđi i gladi.

Zarobljenici su počeli postavljati pitanja. Vodeći se instrukcijom, koju su dali Beara i Popović, Trbić je, uz pomoć vojne policije, izveo dvadesetak zarobljenika i dao ih streljati ispred fiskulturne sale. Kazao je da je to „urađeno kako bi se spriječili da pobjegnu […] i kako bi ih držali pod kontrolom“.

Trbić je priznao i da je dvaput išao na livadu u Orahovcu i lično učestvovao u ubijanju. Prvi put je, kaže, stigao oko osam navečer. Na livadi je zatekao Dragu Nikolića, nekoliko vojnih policajaca i još njemu nekoliko nepoznatih lica. Vidio je tijela, koja su zgrtale mašine, iako su, kako mu se učinilo, neki od streljanih još uvijek živi.

Livada se, nastavlja on, protezala sve do željezničke pruge, a kako je bila prekrivena leševima, Drago Nikolić je kazao da se streljanje mora nastaviti s druge strane pruge.

Trbić je, tokom posjete licu mjesta u aprilu 2004. istražiteljima pokazao mjesto na kojem je učestvovao u streljanju jedne grupe zarobljenika, „u blizini česme“. Potvrdio je to i u drugoj izjavi, koju je dao nekoliko mjeseci kasnije.

Jedan od ključnih dijelova Trbićevog iskaza jeste onaj o sastanku sa Bearom, Popovićem i Dragom Nikolićem, nakon masakra u Orahovcu. Za razliku od haotičnog masakra u Kravici, gdje su egzekutori krenuli da odjednom pobiju sve u hangaru, pucajući iz mitraljeza i ubacujući bombe, proces ubijanja se u Orahovcu odvijao glatko i bez većih problema.

Zarobljenici nisu ubijani svi odjednom, u fiskulturnoj sali, već su odvoženi u manjim grupama na obližnju livadu. Stavljani su im povezi na oči, a ruke su im bile svezane na leđima. Ubijani su kratkim rafalima ili pojedinačnim hicima. Žrtve su bile okrenute leđima, tako da im egzekutori ne gledaju u lice, u oči. Nije bilo vriske kao u Kravici.

Sve je ovo, kaže Trbić, ohrabrilo četvoricu oficira. Pokazalo se, kaže, da je, uz dobru organizaciju, moguće pobiti hiljade ljudi u kratkom roku. Zaključili su, kaže, da moraju nastaviti s ubijanjem.

Ponavljanje

Trbić je učestvovao i u svim ostalim masovnim pogubljenjima: u Petkovcima, Kozluku, Branjevu i Pilici.

Istražioce je odveo na mjesto pogubljenja u Petkovcima. Kazao je da je „vidio mrtva tijela na površini veličine fudbalskog igrališta kod brane [Crveni mulj], te utovarivač i buldožer koji su kopali grobnicu i potom je zatrpavali“.

Lično je, kaže, išao i u Kozluk, gdje je, po naređenju Popovića, nadzirao ubijanje zarobljenika, na obali Drine. Priznao je da je i sam učestvovao u egzekucijama 20 do 30 minuta, te je potvrdio da je, u jednom trenutku, i sam Beara bio prisutan prilikom egzekucija na ovoj lokaciji.

Kazao je i da su u Kozluku, u streljanju učestvovali vojnici 2. pješadijskog bataljona, vojna policija Zvorničke brigade, 30 vojnika iz Višegrada, Lukićevi ljudi i pripadnici još neke jedinice nepoznate Trbiću.

Ujutro 16. jula, na dan masakra na Branjevu i Pilici, Trbića je kontaktirao major Golić iz Drinskog korpusa. Tražio je da Trbić prenese Popoviću Mladićevu poruku.

„On zna šta treba odraditi kako je dogovoreno“, kazao je Golić. Trbić je istražiocima pojasnio da se ovo „kako je dogovoreno“ odnosi na operaciju ubijanja.

Nedugo nakon razgovora s Golićem, Trbić je istog dana primio poruku za Bearu: da nazove Glavni štab.

Kasnije je, kaže Trbić, i sam Mladić došao u Zvornik, gdje ga je on izvijestio o egzekucijama u Pilici i kretanju kolone Srebreničana prema Kladnju.

Nadalje, 16. jula presretnut je i razgovor između Trbića i pukovnika Cerovića, u kojem potonji kaže da se „mora izvršiti trijaža zarobljenih“.

Nakon toga Trbić prepušta liniju Beari, koji prekida Cerovića i kaže: „Neću da razgovaramo telefonom.“ Trbić je istražiocima potvrdio da je „trijaža“ bila šifra za pogubljenja.

Idući dan, 17. jula, nakon ubijanja na Branjevu i Pilici, presretnut je još jedan telefonski razgovor, u kojem su učestvovali komandant Drinskog korpusa Radislav Krstić, komandant Zvorničke brigade Vinko Pandurević i Trbić.

U toku razgovora Krstić pita: „Jeste li pobili Turke gore?“, a Trbić odgovara: „Uglavnom jesmo“.

Trbić je istražiocima 2004. pokazao sve lokacije masovnih ubistava.

Ravnodušnost

Pitajući se šta je potrebno da bi se izvršio genocid, Pretresno vijeće Suda Bosne i Hercegovine, u presudi Trbiću, odgovara da je, za razliku od pojedinačnog ubistva, za ovakav zločin možda potreban veći stepen indiferentnosti prema nekom dijelu čovječanstva.

Milorad Trbić u svojim opsežnim izjavama nikada nije pokazao kajanje, niti kolebanje, a ono što je za sudsko vijeće koje ga je osudilo bilo od najvećeg značaja jeste njegova potpuna ravnodušnost prema žrtvama. U periodima između dva masovna pogubljenja, imao je vremena za razmišljanje o svom učešću, ali nije ispoljavao ni neodlučnost, ni žaljenje, ni kolebanje

Potrebna je, kaže vijeće, potpuna indiferentnost prema sudbini pripadnika ciljane skupine. Indiferentnost ovdje prevazilazi mržnju, kažu sudije, jer mržnja podrazumijeva postojanje nekog odnosa.

Emocionalni odnos je uništavan dehumanizacijom. Iako su se, nastavlja vijeće, mnogi opirali, znajući da je to pogrešno, mnogi su došli pod utjecaj ove propagande, a kada čovjek izgubi svoju čovječnost i postane indiferentan, onda, zaključuju sudije, genocid postaje sredstvo za ostvarenje cilja.

Trbić u svojim opsežnim izjavama nikada nije pokazao kajanje, niti kolebanje, a ono što je za sudsko vijeće koje ga je osudilo bilo od najvećeg značaja jeste njegova potpuna ravnodušnost prema žrtvama.

Vijeće navodi jedan znakovit komentar koji je Trbić dao istražiteljima: on je, kaže, smatrao neophodnim da ubije nekoliko zarobljenika da bi drugim egzekutorima pokazao kako se to radi. Ovaj obrazac se ponavljao. Egzekutori su se, podrcrtavaju sudije, često mijenjali od mjesta do mjesta, a ono što se nije mijenjalo bio je Trbić, koji je demonstrirao kako trebao ubijati.

Mnogi počinioci genocida, kažu sudije, bili su angažovani na samo jednoj od lokacija, a Trbić je bio jedan od rijetkih koji je bio skoro na svim lokacijama  i imao je priliku steći sliku o pravim razmjerima zločina.

U periodima između dva masovna pogubljenja, imao je vremena za razmišljanje o svom učešću, ali nije ispoljavao ni neodlučnost, ni žaljenje, ni kolebanje.

Da je indiferentnost motor genocida zaključile su i sudije u predmetu Franc Kos i drugi.

Koliko je pripadnicima 10. diverzantskog odreda bilo beznačajno to što oduzimaju život svojim žrtvama najbolje ilustruje to što su u jednom trenutku stali sa ubijanjem kako bi ručali. Jeli su i pili, sjedeći nedaleko od gomile leševa, a kad su završili onda su nastavili s poslom.

Komisija

Nakon što je Madeleine Albright, u to vrijeme američka ambasadorka u UN-u, na sjednici Vijeća sigurnosti objavila satelitske snimke masovnih grobnica, vlasti Republike Srpske su, između septembra i novembra 1995, kada je postalo izvjesno zaključivanje mira, pokrenule operaciju premještanja masovnih grobnica.

U premještanju grobnica, učestvovao je i Trbić.

Trbić je tih dana, kaže, vidio Vujadina Popovića sa mapom na kojoj su bile označene lokacije masovnih. Ovo je potvrdio i Dragan Obrenović. Popović je, kaže Trbić, tada naložio da se u svakoj od primarnih grobnica ostavi po stotinjak tijela kako bi se omela eventualna buduća istraga.

O premještanju grobnica, svjedočio je i Damjan Lazarević, koji je sa Trbićem bio u Kozluku, kada su po prvi put pokopana tijela. Nekoliko mjeseci kasnije, kaže Lazarević, tijela su bila u fazi raspadanja. „Bilo je za ne izdržati. Vozači su morali zaustavljati mašine da bi dobili malo zraka“, kaže Lazarević

Trbić kaže da su bageristi koji su učestvovali u premještanju grobnica, kao nagradu, dobili po tri dana slobodno i po dvije vrećice sa po tri kilograma deterdženta za pranje veša.

Kada su, u martu 1996. godine, otkrivena prva tijela na području Pilice, predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić naložio je formiranje „mješovite komisije“ koja će „izvršiti ispitivanje činjenica“.

Cilj je bio „osujetiti namjere ambasadorke Albright i medijskih stručnjaka da lansiraju proizvoljne i tendenciozne zaključke“.

Za člana komisije, u ime Zvorničke brigade, imenovan je Milorad Trbić, jedan od ključnih aktera operacije ubijanja.

Komisija je održala sastanak 26. marta 1996. godine, a prisustvovao je i Trbić. Prema riječima jednog zvaničnika vojnog tužilaštva Republike Srpske „niko od prisutnih nije znao pojedinosti o radnjama koje treba provesti, niti je iko raspolagao podacima šta bi se na licu mjesta pronašlo ili to niko nije htio da zna“.

U idućem nastavcima ovog serijala, bit će govora o masovnim ubistvima u Petkovcima, Kozluku, Branjevu i Pilici.

Tekst je prvobitno objavljen na portalu istraga.ba