Prvi put za proteklih 14 godina rezultat parlamentarnih izbora u Srbiji unapred je poznat. Ne zna se samo s kojom razlikom će SNS pobediti i s kim će postizbornu koaliciju praviti.

U interesu građana je da se buduća vlada formira što pre, da bude stabilna, kompaktna i jasno reformski orijentisana, kako bi se ostvario strateški cilj spremnosti za članstvo u EU tokom 2018. godine. U javnom je interesu i da dobijemo opoziciju koja je efikasna, dinamična, koja će uspešno kontrolisati šta i kako vlast radi i terati tu vlast da bude brža i bolja u društvenim i ekonomskim reformama.

Kada tako posmatramo stvari, i svedemo ih do kraja, uz nešto generalizacija, potrebno je da SNS napravi vladu sa što manje partnera, koja će imati stabilnu većinu u parlamentu, ali je potrebno i da pobeda naprednjaka ne bude toliko ubedljiva da ubije svoje najjače kritičare iz opozicije, dakle DS. Pod uslovom da Aleksandar Vučić kao predsednik Vlade Srbije pređe s jasnih reformskih reči na još jasnija reformska dela, i pod uslovom da se demokrate napokon priberu, homogenizuju i počnu da ostvaruju svoje pozitivne potencijale.

Ne bi bilo loše da vanredni parlamentarni izbori 16. marta napokon donesu pročišćenje političke scene, da dobijemo stabilan sistem sa dve velike partije i tri-četiri manje, a da svi ostali završe ispod cenzusa, u istoriji. Ipak, kako je krenulo, to neće biti slučaj. Sve minijaturne stranke, a zapravo interesne grupe čiji je jedini cilj da žive od politike, na grbači budžeta, pokazuju nameru da uđu na izborne liste većih stranaka ili da se udružuju u egzotične koalicije. Loše je za javni interes ako ih SNS, pre svih, prihvati.

Naprednjacima zaista nedostaju stručni kadrovi, ali taj manjak bi trebalo da nadoknade pozivanjem reformski, evropski orijentisanih i stručnih pojedinaca na svoju listu, a ne ubacivanjem političkih profitera liliputanaca. Isto važi za demokrate.

O tome zašto je Vučić odlučio da Srbija ide na izbore ovih dana se mnogo govori. Cementiranje pozicije SNS i njegov dolazak na mesto premijera svakako u te razloge spadaju. Međutim, od početka je jasno da vlast osovine SNS-SPS nema dovoljan reformski kapacitet, ni namere. Da je Briselski sporazum bio njen maksimum. Bilo bi podsmevanje biračima, i uvreda za celu zemlju, ako bismo posle 16. marta dobili vladu istih partnera, s rotacijom na mestu premijera. Nadajmo se da to neće biti slučaj.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari