Odmah s početkom godine dobra vijest – nastavlja se međusobno tužakanje Hrvatske i Srbije za zločin genocida. Naime, Srbija je podnijela kontratužbu protiv Hrvatske Međunarodnom sudu pravde u Hagu. Ohrabruje činjenica što će dvije države svoje argumente o krivici za genocid predati međunarodnoj sudskoj arbitraži.
Sada kada smo provokacijom o „dobrom suđenju“ privukli pažnju čitaoca, dobro bi bilo da ukratko iznesemo poneki razložni argument za našu tvrdnju. Prvenstveno se ovakva provokacija čini zgodnom da poremeti seriju ispraznih sladunjavih novinskih komentara, koji se na ovaj realan sukob osvrću manirom uzvišenog mudraca, sve tumačeći kako je trebalo samo malo dobre volje pa da se zaboravi na ostatke prošlosti i postigne bratski dogovor.
Očito je da ovaj spor nije stvar dobre volje, pa ni bilateralnih odnosa sadašnjih vlada i trenutnih političkih konstelacija uoči pretpristupanja Evropskoj zajednici. Sukob Srba i Hrvata je, ma kako se drugačije tvrdilo, obilježio proteklo stoljeće i ostavio duboke tragove zločina i mržnje. A prošlost nije samo inventar proteklih događaja. Kažu poznavaoci ljudskih zajednica da se ljudi i društva više vezuju uz sopstvene rane nego uz heroin. Opjevavanje vlastitih žrtava, vidanje rana, pa ciklus osvete i zločina, jedna su od vječnih tema civilizacije, a posebno ovdašnjih naroda. Možda je, zato, dobro da prekinemo ovaj ciklus i jednim civilizovanim suđenjem.
Stav „dobro je da se sudimo“ – provokacija je, ali i lični revolt nastao na osnovu pomiješanih raspoloženja koja se kreću od gađenja do smorenosti jer smo stalno, kao mantre koje se ponavljaju, izloženi velikim istinama o krivici jednih, a pravednosti drugih. Već ih znamo napamet – Hrvati kažu: Mi smo se branili od agresije pa time nismo mogli počiniti zločin, Srbe u Hrvatskoj nije niko progonio a Srbi iz Krajine su svojevoljno otišli, Jugoslavija je bila tamnica za Hrvate, ustaše su se borile za slobodu Hrvatske, a u Jasenovcu je stradalo nekoliko desetaka hiljada neprijatelja Hrvatske; Srbi slično: Narod nad kojim je već počinjen genocid a planiran novi nije mogao počiniti zločin, Srbija nije sudjelovala u ratu, Hrvat Tito i njegovi komunisti su kovali zavjeru protiv Srba, a u Jasenovcu je ubijeno skoro milijun Srba. Ovo su samo osnovne tvrdnje, a zapravo je marketing tuđih zločina i vlastite patnje sofisticirano razvijen u beskonačan niz bedastoća koje nacionalni intelektualci predano i sa žarom osmišljavaju za vlastitu javnost.
Suđenje, dakle, može pomoći da se graja sa drveta stiša kako ne bi ostali zarobljenici prošlosti. Međunarodna pravna kvalifikacija može biti dio procesa osvješćivanja proteklih događaja i pomoći barem mladoj generaciji da se izvuče iz zagrljaja prošlosti, odnosno da je razumno i kritički sagleda. Kako Nijemci kažu, naša generacija nije odgovorna za zločine svojih očeva, ali je odgovorna za način o kojima se o njima govori. Poželjno je da mladi shvate prošlost u mjeri da mogu prepoznati neku novu genocidnu opasnost. Nada za prevazilaženje prošlosti je prvenstveno usmjerena prema mladim generacijama, jer savremenici i sadašnje generacije se ne usuđuju ni da krenu prvi korak u, istina, teškom procesu suočavanja sa prošlosti.
Nije se teško složiti sa stavom da međunarodna zajednica i njeni sudovi nisu uvijek pravični, pa ni u potpunosti objektivni i dobronamjerni. Ali je izgleda neophodno da nas neko i pogura ka istinskom suočavanju sa prošlosti i otklonu od zločina. Prošlost pokazuje da je takva pomoć neophodna. Navedimo samo ekstremne primjere. Nijemci nisu imali kapacitete da sami zaustave zločin protiv Jevreja, Hrvati sami nisu mogli iznutra urušiti zločinački režim NDH i on je pao zahvaljujući vojnom porazu fašizma, Srbi se ne bi zaustavili na rušenju Vukovara da ih nije zaustavila međunarodna zajednica.
Ali, pokazalo se na primjeru Njemačke, promašena je praksa rigidnog utjerivanja u moralnu krivicu i bacanje nekog naroda na koljena. Isključivo nametnuto sa strane, osjećanje krivice ometa suočavanje sa prošlosti i izgradnju novog kolektiviteta usmjerenog ka novim vrijednostima.
Ostaje još dilema, u ime koga Hrvatska i Srbija dižu tužbe. Pitanje se posebno odnosi na Hrvatsku, jer nakon iskustva sa nacizmom međunarodna javnost je posebno rangirala zločin koji vlastita vlada čini protiv svojih državljana, pa ma koliko se taj zločin proglašavao legalnim i opravdanim od strane te države. Za protivtužbu Srbija može imati argumente samo ako zastupa izbjeglice, a sada svoje građane, koji su nedavno ili čak davno prije bili žrtve zločina hrvatske države, i ako zastupa Srbe iz Hrvatske.
A onda se postavlja osnovno pitanje – da li su ovim tužbama Srbi iz Hrvatske, istinske žrtve, ponovo samo predmet obostranih političkih manipulacija.
Autor je direktor Izbegličkog servisa iz Beograda
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
