Svakog gosta 100 evra dosta: Lični stav Borisa Dežulovića

Ne mogu ne primijetiti taj divovski upitnik iznad vaše glave, pa ću pokušati pojasniti: u lokalnom restoranu u mom malom betonskom selu pizza, naime, stoji četrnaest eura, ali ako istu pizzu iste veličine želite podijeliti s nekim, tada stoji osamnaest eura.

Onaj upitnik punjen helijem još vam lebdi nad glavom, čini se da je čak i veći nego maloprije, pa ću ponoviti: da, dijeljenje pizze naplaćuje se četiri eura, i ukoliko recimo uz vaše dvije porcije prženih filipinskih liganja poželite naručiti nešto i za vaše troje djece, pa odlučite kako je za troje mališana dosta jedna klasična dalmatinska pizza od industrijske gaude i pausa od sive šunke ukrašena komadićem konzervirane gljive, tada ćete je platiti četrnaest plus četiri plus četiri, samo trenutak da izračunam, dakle stotinu dvadeset dva eura.

Kako stotinu dvadeset dva?! Da, ispričavam se, dvadeset dva. Kako dvadeset dva, ne date se vi, kad u meniju piše četrnaest? Evo vam sitnim slovima u dnu menija, ovdje dolje, citiram: „Naplaćujemo couver četiri eura za dodatne osobe koje dijelče pizzu! Für weitere Personen die sich eine Pizza teilen, berechnen wir Couver vier Euro! We charge Couver four Euros for additional people sharing a pizza! Za další lidi kterí sdílejí pizzu, účtujeme Couver čtyri eura! Za dodatkowe osoby dzielace sie pizza pobieramy Couver czterech euro!“

Upitnik od helija nad vašom glavom sad je još i veći: što to znači, kako to izgleda, hoće li sad restoranski Gostapo motriti na goste i paziti da se na terasu ne infiltrira kakav komunistički ilegalac koji će naručiti pizzu i svakome dijeliti prema potrebama?

O da: u malom ubavom betonskom selu na moru zajedno s ljubavnikom sjest ćete u lokalni restoran, vi ćete naručiti pizzu i malo točeno, vaš ljubavnik će samo gemišt, hvala, a simpatični konobar na straži s kraja terase pazit će da u napadu romantične nježnosti – znate kako je, Dalmacija, zalazak sunca, more, valovi, Mladen Grdović – ne posrnete i svom ljubavniku ne gurnete u usta jedan trokutić svoje pizze, dakle pizze koju nije naručio.

„Kako trideset tri eura kad pizza stoji četrnaest?“, pitat ćete vi kad stigne račun, a simpatični konobar će vam pokazati aneks ugovora u dnu plastificiranog menija, u kojemu jasno, čitko i sitno piše kako se „dijeljenje pizze naplaćuje četiri eura“, te pružiti printani screenshot – „troškovi sigurnosne kamere naplaćuju se deset eura“ – na kojemu se lijepo vidi kako pružate preko stola trokut predmetne pizze, a vaš ljubavnik razjapio usta kao Ralje 3.

To je još uvijek dvadeset osam eura, otkud trideset tri?, nećete se dati vi, a konobar će s vidljivom dosadom na licu pokazati u dnu menija točku 27. stavak 2. i 3., u kojima sitnim slovima stoji kako je „zabranjeno unošenje plastičnih upitnika i uskličnika punjenih helijem“ i kako se „svako kršenje zabrane naplaćuje pet eura“.

Da, gospodo, sitna slova u dnu menija. Zloglasna sitna slova, koja su stotine hiljada ljudi stajala kuća, stanova, životnih ušteđevina i života kao takvog, s bankarskih kreditnih ugovora raširila su se na jelovnike dalmatinskih konoba i exclusive fine dining ponude jadranskih Kurace Palace hotela.

Ono što ste nekad letimično prelijetali pogledom, jednako lakonski potpisujući hipotekarni kredit na dvjesto hiljada švicarskih franaka ili naručujući miješanu pizzu od dvanaest europskih eura, danas pažljivo studirate s naočalama na vrhu nosa i debelim udžbenikom dr. sc. Marka Verovića „Osnove trgovačkog i ugovornog prava“ pored tanjura.

Pa tek nakon pola sata, kod točke 89. Općeg jelovnika shvatite zašto je simpatični konobar pored vas toliko opušten: „Ugostiteljskim objektom općenito se smatra lokal za pripremu, posluživanje i konzumaciju hrane i/ili pića, i svaka minuta provedena u nekonzumaciji hrane i/ili pića naplaćuje se pet eura.“

I već sutra, u restoran u malom ubavom betonskom selu na moru ušetat ćete vas dvoje zajedno s još jednim parom, sjesti, raskomotiti se i uzeti jelovnike, „oho, ovaj put smo bez onih plastičnih upitnika“, veselo će vas dočekati simpatični konobar, pa rutinski zapisati narudžbu, „znači, za vas jedna pizza s kozicama, za mladog gospodina samo gemišt, a za vas?“, okrenut će se prema drugom paru, krupnom jednom muškarcu i njegovoj dami.

„Ah, ne obraćajte pažnju na njih, oni će samo mineralnu“, objasnit ćete vi, „to su Čedo i Jadranka, naši odvjetnici.“

Tako će sutra izgledati romantične večere u ubavim betonskim selima na moru, bit će to okršaji kao u napetim američkim odvjetničkim serijama i sudskim dramama.

I kad u onu glasovitu pizzeriju u Milni na Braču uđete vas dvoje zajedno s Mirom, Đinom, Krešom, Tihanom, Jakovom i Lucijom, pa vas četiri para naručite samo jednu pizzu, simpatični konobar će s divovskim helijskim upitnikom iznad glave shvatiti da je to s vama na pizzu došao i cijeli odvjetnički ured Leko & partneri.

Pa neka simpatični konobar, režući pizzu na osam dijelova, vašim advokatima objasni što točno znače ona sitna slova u dnu jelovnika, „postavljanje stola dva eura“, naročito što znači „rezanje pizze pola eura po komadu“: rezanje osam komada pizze za osam puta pola eura jednako četiri eura, ili jednostavno rezanje pizze komada jedan za pola eura?

A odvjetnički ured Leko & partneri na koncu će vam nakon kraćih konzultacija predložiti, jasno, da jednostavno zahvalite konobaru, te sami postavite stol i izrežete pizzu.

Lijepo ćete se tu večer podružiti s vašim novim prijateljima, sve dok vam na koncu uz račun odvjetničkog ureda Leko & partneri ne stigne i račun za pizzu, i vi točno osjetite kako vam je iznad glave niknuo lijepi, veliki plastični upitnik punjen helijem: na računu će se, naime, sveudilj kočiti „pizza dvanaest eura, postavljanje stola dva eura, rezanje pizze pola eura po komadu“.

To je zato što je ta stvar – zajebati gosta – sama suština i smisao dalmatinskog ugostiteljstva. Drugdje možda, ne kažem, ugostiteljskim objektima smatraju se lokali za pripremu, posluživanje i konzumacije hrane i/ili pića, ali u Dalmaciji ugostiteljski objekt općenito služi samo i isključivo zato da bi se zajebao gost.

Čak nije jedini: zajebati gosta osnovna je djelatnost dalmatinskih trgovaca, hotelijera, iznajmljivača, koncesionara, vodiča, skipera, rukotvoraca, vinara, maslinara i obiteljskih poljoprivrednih gospodara, cijele te goleme industrije koja se u nedostatku bolje hrvatske riječi naziva turizmom.

Vi se, jasno, nećete dati zajebati, sad ste već tvrdoglavo zapeli, nije stvar u novcu, nego u principu, i tri mjeseca kasnije vaš skupi odvjetnički tim sudu će trijumfalno priložiti snimku sigurnosnih kamera automat-kluba preko puta pizzerije, na kojoj se jasno vidi kako vi sami postavljate stol, režete pizzu i dijelite kriške advokatima.

A vlasnik pizzerije na to će jednostavno objasniti on to nikad nije ni sporio, i kako u jelovniku nigdje ne piše da se posebno naplaćuje postavljanje stola i rezanje pizze od strane osoblja pizzerije: piše samo da se „naplaćuje postavljanje stola i rezanje pizze“, a njega, časni sude, ne zanima ni tko će taj stol postaviti, ni tko će tu pizzu rezati.

„I rest my case.“

Pa vi plaćajte skupe advokate i vodite ih na pizzu u Milnu. Nije se, shvatili ste, još rodio tko je dalmatinskog ugostitelja zajebao.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Kolumna preuzeta sa portala N1info.hr